Pomazanje ili krizma (grčki: χρισμα hrizma – ulje, mast, mazanje) je antički obred prilikom koga je sveto ulje mazano na glavu novom kralju ili prvosvešteniku.[1]

Pomazanje u drevnom Egiptu.

Kraljevi Izraela i veliki sveštenici primali su pomazanje uljem kao znak nove službe, nakon čega su sticali zvanje pomazanika (1 S 10.1; Lv 8.12). Pomazanje je u početku bilo isključiva privilegija jevrejskih sveštenika. Samuilo proširuje upotrebu ulja i na hebrejske vladare pomazavši Saula i Davida. Sve od Mojsija do proroka Samuila, sveto ulje je koristilo isključivo sveštenstvo da primi „otkrivenje od Boga“. Bilo je strogo zabranjeno da se slobodno pravi i koristi jer „ono je sveto i vi ćete ga smatrati za sveto“. Za kršenje zabrane sledila je najteža kazna: „Ko načini takvo ulje ili namaže njim nekoga, taj će se istrebiti iz naroda svoga“.(Izlazak 30:33)

Pomazanik (hebrejski: מָשִׁיחַ mašijah/mesija, grčki: hristos) je osoba pomazana svetim uljem. U širem značenju to je onaj koga je Bog izabrao za određenu misiju (Lk 4.18). U tom smislu je naziv korišćen (izuzetno) čak i za jednog stranca kao što je persijski kralj Kir (Iz 45.1). Rani hrišćani su, za razliku od ostalih Jevreja, smatrali Isusa pomazanikom, odakle i naziv Hristos, odnosno Mesija.

Pomazanje u hrišćanstvu uredi

U hrišćanstvu je pomazanje jedna od svetih tajni. Ono se smatra tajnom dobijanja darova svetog Duha, putem premazivanja svetim uljem. U ranom hrišćanstvu, pomazivanje se obavljalo odmah nakon krštenja. Apokrifno Evanđelje po Filipu kaže: „Pomazanje je iznad krštenja. Jer zbog pomazanja (gr: hrizma) se zovemo hrišćani, ne zbog krštenja (gr: baptizam)“.[2]

Detaljan prikaz hrišćanskog pomazanja daje Kiril Jerusalimski koji objašnjava da se ulje „simbolički nanosi na čelo i druge organe oseta“ i da „uši, nozdrve i grudi posebno treba namazati.“ Kiril smatra da tek postavši pomazani (hristos), verni zaista postaju hrišćani.

Kod pravoslavnih se pomazanje naziva miropomazanje (grčki: μυρον χρισμα miron hrisma) po jednom od sastojaka, miru ili izmiru, a kod katolika sveta potvrda (lat: confirmatio) jer potvrđuje postajanje inicijanta hrišćaninom.

Reference uredi

Vidi još uredi