Patuljasti kunić
Patuljasti kunić je vrsta domesticiranog europskog kunića (Oryctolagus cuniculus)..[1]
| Patuljasti kunić | |
|---|---|
| |
| Patuljasti kunić na Tasmaniji | |
| Status zaštite | |
 Status zaštite: Niska zabrinutost (IUCN 3.1) | |
| Naučna klasifikacija | |
| Carstvo: | Animalia |
| Koljeno: | Chordata |
| Razred: | Mammalia |
| Red: | Lagomorpha |
| Porodica: | Leporidae |
| Rod: | Oryctolagus Lilljeborg, 1873 |
| Vrsta: | O. cuniculus |
| Dvojni naziv | |
| Oryctolagus cuniculus (Linnaeus, 1758) | |
Osobine
urediUzgajaju se samo kao kućni ljubimci. Imaju iste karakterne osobine kao i ostali domesticirani kunići, s malo više temperamenta. Energični su i osjetljivi (lako ih se može uznemiriti). Mogu biti za kuću i mogu se prilagoditi društvu kućnog psa i mačke, ali i drugih kućnih ljubimaca. Vrlo su fragilne životinje i podložni su stresu. Treba ih razlikovati od zečeva.
Opće karakteristike
urediDugi su 34-45 cm. Čistokrvni patuljasti kunići teški su od 500 g do 1400 g; veći pripadnici vrste teže od 1400 g do 1800 g. Žive od 10 do 12 godina.</ref name= Macdonald>
Neke od boja: crna, plava, čokoladna, jorgovan (blijedoljubičasta), čeličnosiva, vidra, srneća, ris, opal, žućkastosmeđa (zagasito), također i bijeli crvenooki (rubin) i plavooki.
Prehrana
urediHrane se travom, žitaricama i raznim sočnim zelenilom. Imaju slabiji probavni sustav od svojih većih rođaka i lisnato povrće poput salate i kupusa može im zadati zdravstvene probleme. Veliki udio njihove prehrane čini sijeno, koje je vrlo važno za probavu.
Literatura
uredi- ↑ Macdonald, D.W.; Barrett , P. (1993.). Mammals of Europe. New Jersey: Princeton University Press. ISBN 0-691-09160-9.
