Simeon I Carigradski
Simeon I iz Trapezunta (grčki: Συμεών Α΄ o Τραπεζούντιος) bio je vaseljenski patrijarh Carigrada u tri navrata: u kratkom periodu 1466,[1] od 1471. do 1475. te od 1482. do 1486. Godine 1484., je predsjedao Carigradskim sinodom 1484. kojim je odbačena Firentinska unija.
| Simeon I | |
|---|---|
| vaseljenski patrijarh Carigrada | |
| Crkva | Vaseljenska patrijaršija |
| Prethodnik | Marko II [1] Dionisije I Maksim III |
| Nasljednik | Dionisije I [1] Rafael I Nifont II |
Život
urediSimeon se rodio između 1400. i 1420. u plemićkoj porodici u tadašnjem Trapezuntsko Carstvo.[2] Nakon što se Trapezunt godine 1461. predao Osmanlijama, svi tadašnji plemići su od strane sultana Mehmeda Osvajača prisilno dovedeni u Carigrad, a što je uključivalo i Simeona, koja je tada već bio monah.[3] Trapezuntsko plemstvo je ubrzo postalo zasebna frakcija među grčkim stanovništvom prijestolnice, a vodio ih je istaknuti učenjak i diplomat Georgios Amiroutzes. Ta je frakcija podržala Simeona kao svog kandidata za mjesto patzrijarha[4] a protiv frakcije na čelu sa laičkim arhontima kao što su veliki hartofilaks Georgios Galesiotes i veliki eklezijarh Manojlo, budući patrijarh Maksim III.[3]
Simeon je u jesen 1466. godine uspješno osvojio mjesto patrijarha dostavivši osmanlijskim vlastima 2000 zlatnika, te je tako otpočelo prakticiranje simonije koje će obilježiti carigradsku patrijaršiju tokom sljedećih vijekova.[4] Nakon toga je Simeonovo stolovanje našlo moćnog neprijatelja u liku Mare Branković, kćeri srpskog despota Đurađa Brankovića i jedne od pomajki sultana Mehmeda II. Iako je Mara do kraja života ostala kršćanka, imala je značajan uticaj na svog posinka Mehmed.[3] Maru je užasnula Simeonova simonija, te se požalila Mehmedu. Nakon što su je saslušao, a potom primio još 2000 zlatnika, sultan je svrgnuo Simeona i na njegovo mjesto postavio Marinog kandidata, Dionisija I.[4] Simeon se na nekoliko godina povukao u manastir kraj Stenimahosa (današnji Asenovgrad u Bugarskoj).
Dionisijeovo stolovanje je, pak, izazvalo nezadovoljstvo brojnih frakcija, uključujući Simeonovu. Na kraju je 1471. godine svrgnut poslije lažnih optužbi da se preobratio na islam i obrezao. [5] Nakon toga je Simeon platio još 2000 zlatnika i sultanu obećao kako če spriječiti ustanak protiv Osmanlija u Trapezuntu, te je tako postao patrijarh. U maju 1472. se, pak, dogodio neuspješni pokušaj osvajanja grada od strane Caterinoa Zenija i Aleksija Komnena (nećaka posljednjeg trapezuntskog cara Davida), a koga je podržavao Uzun Hassan.[6] Simeon se svrstao na stranu osmanskog sultana te je u junu 1472. svrgnuo trapezuntskog mitropolita Pankratiosa, pristalicu ustanka, te ga zamijenio sa episkopom Dorotejem, bivšim atenskim mitropolitom, koji je bio bliži Osmanlijama.[2] Drugo stolovanje Simeona su, pak, obilježile i financijske nadeće, pa je patrijaršija imala dug do 7000 florina, a 10. oktobra 1474. je Sveti sinod također odobrio plaćanje danka od 2000 florina godišnje osmanskim vlastima. Zbog toga je krajem 1474. godine Simeon počeo tražiti novac.[3] Pri povratku u Carigrad početkom 1475. godine Simeona je u nadmetanju za mjesto patrijarha pobijedio Rafael I, za koga postoje špekulacije da ga je također podržavala Mara Branković. Rafael, međutim, nije mogao platiti obećani iznos te je nakon godinu dana svrgnut od strane Maksima III, vođe frakcije carigradskog plemstva.
Maksim III je umro 3. aprila 1482. a nakon čega se Simeon vratio na mjesto patrijarha. Na njemu je ostao sve do jeseni 1486. godine, kada ga je naslijedio Nifont II. Simeon je ubrzo nakon toga umro, a ne prije 1488. godine; nije ostavio oporuku, a zbog čega je njegova bogata ostavina bila predmetom žestokog sporenja.[2] Najpoznatiji događaj njegovog trećeg stolovanja je bio sinod u Carigradu 1484.
Osporena kronologija
urediMeđu učenjacima nema konsenzusa okro kronologije prvog stolovanja Simeona. Mnogi među njima, kao što su Kiminas (2009),[7] Runciman (1985),[4] Grumel (1958)[8] i episkop Germanos od Sardeisa (1933-8)[9], kao i službeni vebsajt Vaseljenske patrijaršije,[10] slijede kronike Doroteja iz Monemvasije i stolovanje Simeona I smještaju iza Marak II.
Laurent (1968),[3] koga slijedi Podskalsky (1988),[11] vjeruje da su se sukobi sa Simeonom dogodili kada je Marko još uvijek bio mitropolit Adrianopolja, te smještaju Simeonovo stolovanje prije Markovog.
Izvori
uredi- ↑ 1,0 1,1 1,2 Kronologija prema Kiminasu (2009). Za ostale navode v. Osporena kronologija.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 Moustakas Konstantinos. „Symeon I of Constantinople”. Encyclopaedia of the Hellenic World, Asia Minor. Pristupljeno 7 August 2011.
- ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 Vitalien, Laurent (1968). „Les premiers patriarches de Constantinople sous la domination turque (1454-1476)”. Revue des études byzantines (26): 229-263(241-2,254-5). DOI:10.3406/rebyz.1968.1407.
- ↑ 4,0 4,1 4,2 4,3 Runciman, Steven (1985). The Great Church in captivity. Cambridge University Press. str. 193–4,200,228. ISBN 978-0-521-31310-0.
- ↑ Philippides, Marios (2011). The Siege and the Fall of Constantinople in 1453. Ashgate Pub Co. str. 83–84. ISBN 978-1-4094-1064-5.
- ↑ Babinger, Franz (1992). Mehmed the Conqueror and His Time. Princeton: Princeton University Press. str. 307. ISBN 978-0-691-01078-6.
- ↑ Kiminas, Demetrius (2009). The Ecumenical Patriarchate. Wildside Press LLC. str. 37,45. ISBN 978-1-4344-5876-6.
- ↑ Grumel, Venance (1958). Traité d'études byzantines, vol. I: La chronologie. Paris: Presses universitaires de France. str. 437.Invalid language code.
- ↑ Σάρδεων Γερμανός (1933–38). „Συµβολή εις τους πατριαρχικούς καταλόγους Κωνσταντινουπόλεως από της αλώσεως και εξής”. Ορθοδοξία (8-13).
- ↑ „Symeon I”. Ecumenical Patriarchate. Pristupljeno 7. VIII 2011.
- ↑ Podskalsky, Gerhard (1988). Griechische Theologie in der Zeit der Türkenherrschaft (1453-1821) : die Orthodoxie im Spannungsfeld der nachreformatorischen Konfessionen des Westens. Munchen: C.H. Beck. str. 398. ISBN 978-3-406-32302-7.