Wikipedija

Osmanov san

Osmanov san (tur. Osman Gazi'nin Rüyası) je turski mit od kojega počinje Turska književnost zajedno sa djelima Rumija i Yunusa Emrea. Riječ je o ljubavi glavnog junaka Osmana prema kćeri tadašnjeg velikana Šeik Edebalija.

Osmanov san
Autor(i)nepoznati autor
Datum izdanja14. stoljeće ili kasnije

Mit Osmanovog sna uredi

Vojvoda Osman je često gostovao u selu İtburnu u zaviji Šeik Edebalija, kojega je iznimno poštovao kao učenjaka i mudraca. İtburnu se nalazi pokraj Eskişehira koji je u to vrijeme bio moćan centar[1]. U jednom od tih posjeta, slučajno je naišao na jednu mladu djevojku. Osman je se zaljubio u nju i priznao svoja osjećanja Edebaliju. No, to je bila njegova kćer a starom učenjaku se nije dopadala želja mladića niti je smatrao pod ozbiljnim njegov stav[1]. Ponižen i očajan, Osman je se izjadao i ispovidio svome prijatelju, gospodaru Eskišehira, a ovog je pritom radoznalost navela da posjeti zaviju u İtburnu ne bi li sam vidio za kojom ljepoticom pati njegov prijatelj[1]. Slijedi jedna isprepletena priča u kojoj bivši prijatelji postaju neprijateji i lome koplja zbog djevojke i vazalskih odnosa. Na kraju će u borbi Osman izvući pobjedu. No prošle su dvije godine a od vjenčanja ništa[2]. Osman je strpljivo nastavio posjećivati zaviju u İtburnu. Tu je jedne noći usnio san[3].

U snu, jedan mjesec[4] je rastao na prsima Šeik Edebalija, potom se nageo prema Osmanu, prešao u njegove grudi i napokon nestao s vida[2]. Na Osmanovim prsima je nikla biljka, koja je izrasla u veliko drvo[5] čije su se grane širile preko cijelog neba a korijenje preko cijele zemlje. Sijenka drveta je bila po cijeloj zemlji[3][2]. Narodi su se sakupljali na sjeni ispod tog drveta. Ispod drveta četiri velike planine su se izdigle (Atlas, Taurus, Haemus i Caucasus) [2] i silne vode su tekle po njima, a sva su ona pokrivena sijenom velikog drveta[3]. Odjednom se digao snažan vjetar koji je okrenuo oštro lišće prema gradovima svijeta a posebice prema Konstantinopolju[2], koji je izgledao kao jedan dijamant između dva safira i dva smaragda, tako da su dragulji činili jedan blistavi prsten[2]. Sanjaču je se učinilo da sebi stavlja taj prsten na prst, kada se iznenada probudi.

Osman je ispripovijedao svoj san Šeik Edebaliju a stari mudrac je protumačio njegove riječi ovako :

» Čestitam ti, sine moj ! Alah svemoćni je darovao vlašću tebe i tvoja buduća koljena. Kćer moja bit će tvoja žena i cijeli svijet će biti pod žaštitom tvoje djece[3]. « Poslije ovih riječi, Osman Gazi je oženio kćer Šeik Edebalija.

Historijski Osman uredi

Obavijesti o povjesnom Osmanu su nepouzdane i zapravo malo se zna o njemu. Živio je u drugoj polovici 13. stoljeća i njegov ratni put teče između 1299. i 1326. godine. Osman, po staroturskom Ataman, je bio vojvoda plemena Kaji, sin Erthogrula. Njegovo pleme pripada skupini Oguz Turaka koji su islamizirani između 985. i 992. Dakle, Osman je bio musliman seldžučke kulture. Bio je gospodar Söğüta i Domaniça, što je naslijedio od oca, i formalno vazal Rumskog sultanata u raspadu. Glavne bitke je vodio u osvajanju Nikeje, Nikomedije i Bruse, gdje je umro i gdje je pokopan.

Osmanovi napadi i vojni uspjesi (gazija) su bili prvo teritorijalno proširenje male Söğütske kneževine i klica budućeg Osmanskog carstva. Turska nacionalna mitologija i identitet se osnivaju na Osmanu, sultanu Mehmedu II., na sultanu Sulejmanu i na Atatürku. Osman je dakle jedan stup turske povijesti. Kao i u drugim sličnim slučajevima, često bude teško razdvojiti povijesne činjenice od mitologije.

Stoga Osmanov san je mitopoetična pripovijetka o etnogenezi Turaka.

Šeik Edebalijeva kćer uredi

Postoji još neriješena nedoumica oko Edebalijeve kćeri :

  • neki kažu da je se zvala Malhatun[6][1][7] ; ili Mal Hatun ; ili Malhun Hatun[8][9] ;
  • neki kažu da je se zvala Rabija Bala Hatun (tur. Râbi'a Bala Hâtun) ;
  • neki tvrde da su Malhun Hatun i Rabija Bala Hatun ista osoba[3].

Pritom postoji jedna dodatna nedoumica : u slučaju da su Malhun Hatun i Rabija Hatun dvije različite osobe, tko od njih je majka sultana Orhana? Dakle, tko je zaista majka Osmanovog nasljednika i nastavak proročanstva u Osmanovom snu ?

Osmanov mač uredi

Po dinastijskom običaju, prilikom krunidbe novi sultan dobija Osmanov mač (tur. Osman Kılıcı). S njime je bio naoružan Osman a prvo ustoličenje je obavljeno kada je Šeik Edebali spustio dotični mač na vojvodu Osmana.

Povjesno-filološka istraživanja uredi

Priča se prvi put pojavljuje u Aşıkpaşazadeovoj kronici pri kraju 15. stoljeća. Stoga većina prvih historičara carstva je se najprije osvrnula na podrijetlo Osmanske dinastije i na proslavu vladara, tako da nalazimo isti mit Osmanovog sna kod :

  • Aşıkpaşazade : Tevârîh-i Âl-i Osman (oko 1455–1484)
  • Kemalpašazade : Tevârîh-i Âl-i Osman (oko 1515–1536)
  • Neşri : Tevârîh-i Âl-i Osman (oko 1500–1520)
  • Oruç Bey : Tevârîh-i Âl-i Osman (negdje 1500–1505)

Na Zapadu većina prijevoda ovog teksta se temelji na istraživanjima Von Hammera (vidi u bibliografiji). Tekst je moderniziran i u njemu nedostaju dijelovi.

Znanstvenici se slažu da priča nije bila suvremena Osmanu, već je stvorena u kasnijem razdoblju kako bi se uspostavila temeljna mitologija za Osmansko carstvo i objasnio njegov uspjeh. Međutim, poznato je da je Šeik Edebali doista bio povijesna ličnost i da je Osman vjerojatno oženio njegovu kćer.

Izvori uredi

  1. ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 Von Hammer 1827, str. 47
  2. ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 Von Hammer 1827, str. 49
  3. ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 (en) „Who is Şeyh Edebali?”. Bilecik Şeyh Edebali Üniversitesi. Arhivirano iz originala na datum 2021-02-25. Pristupljeno 06. 06. 2021. 
  4. ↑ Zvijezda i polumjesec nisu bili česti simbol u islamu do 14. ili 15. stoljeća. Lakše su se pojavljivali u simbolici Bizantijskog carstva ili kod Križara. U tom smislu san Osmana dobija posebno proročansko značenje. Još zanimljivije je tumačenje punog mjeseca u smislu oblika trojednog ženskog božanstva (vidi studije Roberta Gravesa). Istvovremeno je staro-grčki Bizant bio pod zaštitom boginje Hekate odnosno Artemide.
  5. ↑ vidi : stablo života.
  6. ↑ Von Hammer 1827, str. 45
  7. ↑ Von Hammer 1827, str. 61
  8. ↑ Neşri
  9. ↑ Aşıkpaşazade

Bibliografija uredi

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Osmanov_san&oldid=41443699