Matija Nenadović

Prota Matija Nenadović ili prota Mateja Nenadović (Brankovina, 26. februar 1777Valjevo, 11. decembar 1854) je bio vojvoda iz Prvog srpskog ustanka, prvi predsednik Praviteljstvujuščeg sovjeta i diplomata. Bio je sin kneza Alekse Nenadovića, pogubljenog u Seči knezova. Sa stricem Jakovom pokrenuo Prvi srpski ustanak u valjevskoj i šabačkoj nahiji. Pregovarao je s Turskom i Rusijom i time uspostavio prve diplomatske kontakte srpskih ustanika sa stranim državama. Njegovi „Memoari”, pored književne vrednosti, predstavljaju i dragocen dokument vremena.

Matija Nenadović
Matija Nenadović

Biografija
Mesto rođenja Brankovina ( Osmansko carstvo)
Datum smrti 11. 12. 1854. (77 godina)
Mesto smrti Valjevo ( Kneževina Srbija)
Narodnost Srbin
Veroispovest pravoslavac
Politička partija nestranačka ličnost
Profesija sveštenik

Biografija uredi

Rođen je u Brankovini 1777. godine, u porodici kneza Alekse Nenadovića. Njegovo najznačajnije delo su Memoari koji su napisani na srpskom narodnom jeziku.

Jedan je od organizatora Prvog srpskog ustanka u valjevskom kraju, vojvoda i državnik. Putovao je u Rusiju i s njom uspostavio prve ustaničke veze, i više puta putovao u Austriju radi nabavke oružja i municije. Komandovao je delom ustanika pri oslobođenju Valjeva i Šapca 1804. godine, Karanovca (danas Kraljevo) i Užica 1805. i delom konjice u bici na Mišaru 1806. godine. Od 1805. do 1807. prvi je predsednik Praviteljstvujuščeg sovjeta, a od 1807. do 1811. njegov član, potom tamnavski vojvoda, a sa Lukom Lazarevićem komandant ustaničkih snaga na Drini.

U turskoj ofanzivi protiv Srbije 1813. komandovao je sa Simom Markovićem ustanicima na frontu od Loznice do ušća Drine. Posle pada Srbije prešao je u Austriju i u periodu 1814—1815. nastojao da zainteresuje velike sile za borbu Srbije protiv Turske. Posle izbijanja Drugog srpskog ustanka prešao je u Srbiju, postao valjevski knez i član Narodne kancelarije. Zbog neslaganja sa načinom vladavine kneza Miloša penzionisan je 1832. godine. Član novoosnovanog Državnog sovjeta postao je 1838, ali zbog neslaganja sa knezom Mihailom morao je 1840. napustiti Srbiju. Posle dolaska Aleksandra Karađorđevića za kneza Srbije 1842. godine postao je državni savetnik; 1844. sa svojim ljudima ugušio je katansku bunu protiv kneževe vlasti; penzionisan je 1852. godine. Umro je u Valjevu, 11. decembra 1854. godine (29. novembra 1854. po julijanskom kalendaru).

Napisao je knjigu svojih sećanja „Memoari“. Njegovi „Memoari“, pored književne vrednosti, predstavljaju dragocen dokument vremena.

U više gradova postoje ulice koje nose njegovo ime, kao i osnovna škola u rodnoj Brankovini.

Galerija uredi

Vidi još uredi

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi