Lav Rohljin
Lev Jakovljevič Rohlin (rus. Лев Я́ковлевич Ро́хлин; 6. jun 1947 - 2. jul 1998) bio je sovjetski i ruski vojskovođa i političar, najpoznatiji kao jedan od ruskih zapovjednika na početku Prvog čečenskog rata, ali i po nasilnoj smrti koja je postala povodom kontroverzi i teorija zavjera.
| Lev Jakovljevič Rohlin | |
|---|---|
Karijera
| |
| Čin | general-pukovnik |
| Važnije bitke | *Sovjetska invazija Afganistana |
Rodio se u porodici sovjetskog političara Jakova Ljvoviča Rohlina koji je, samo nekoliko mjeseci kasnije, u nikad razjašnjenim okolnostima uhapšen te poslije nestao u gulazima. Rohlina i njegova dva starija brata je odgajala majka, a dio djetinjstva je proveo u Taškentu, gdje se školovao i radio u tvornici aviona prije nego što je pozvan na odsluženje vojnog roka.
U Sovjetskoj armiji se odlučio da nastavi profesionalnu karijeru, te je 1970. završio elitno Taškentsko vojno učilište (TVOKU). Nakon toga je neko vrijeme služio u Istočnoj Njemačkoj prije nego što je završio Vojnu akademiju Frunze. Poslije toga je služio u različitim dijelovima SSSR-a, prije nego što je poslan u Afganistan gdje je sudjelovao u ratu protiv mudžahedina. U Afganistanu je nekoliko puta ranjen. U martu 1987. je imenovan komandantom 152. streljačke divizije u Kutaisiju, a novembru 1988, komandantom 75. motostreljačke divizije u Nahičevanu.
Karijeru je nakon raspada SSSR nastavio u ruskoj vojsci. U junu 1993. je imenovan zapovjednikom 8. gardijskog korpusa sa sjedištem u Volgogradu. Na tom mjestu ga je zateklo izbijanje Prvog čečenskog rata. U njemu je stekao reputaciju kao jedan od rijetkih ruskih zapovjednika koji je iskazao određenu dozu vojničke sposobnosti, a što je najviše došlo do izražaja prilikom Prve opsade Groznog. Rohlinu se pripisuje reogranizacija ruskih snaga koje su praktički bile razbijene nakon neuspjelog pokušaja da na juriš osvoje grad, te promjena taktike koja je na kraju dovela do ruskog zauzimanja grada. Usprkos toga su ruske snage doživjele teške gubitke, a za što se Rohlin smatrao lično odgovornim. Zbog toga je nakon završetka operacije napustio vojsku, a kada ga je predsjednik Boris Jeljcin mislio proglasiti herojem Ruske Federacije, Rohlin je odbio obrazloživši da "tu tiulu ne zaslužuju oni koji su se borili na vlastitoj zemlji".
Usprkos toga, Rohlin je prihvatio Jeljcinovu ponudu da vojnu karijeru zamijeni političkom. Priključio se pro-jeljcinovskoj stranci Naš dom Rusija (NDR) te je u decembru 1995. izabran u Državnu dumu. Tamo je izabran za predsjednika Odbora za obranu. Dvije godine kasnije se Rohlin, međutim, okrenuo od Jeljcina, izašao iz NDR i osnovao vlastitu stranku Pokret za podršku armiji (DPA), koji je trebao pretežno okupljati pripadnike vojske i ratne veterane, a koga su kritičari često nazivali pripremom za izvođenje vojnog puča i zavođenja diktature. 20. maja 1998. je, u nikad razjašnjenim okolnostima, smijenen sa mjesta predsjednika Odbora za obranu, pri čemu su uz pro-kremaljske kandidate za odluku glas dali i pripadnici opozicijskih komunista.
U noći 2/3. jula Rohlin je u svojoj vikendici u mjestu Klokovo u Moskovskoj oblasti ubijen na spavanju hicem iz vatrenog oružja. Jedini svjedok događaja bila je njegova supruga Tamara, koja je na samom početku istrage policiji priznala da ga je ubila uslijed porodične svađe; kasnije je promijenila iskaz i tvrdila da su joj muža ubili "maskirani napadači". Suđenje se odužilo sve do novembra 2000. kada je Tamara Rohlina proglašena krivom za ubistvo iz predumišljaja. Na presudu se žalila sve do Evropskog suda za ljudska prava koji je uvažio njenu žalbu i naložio novo suđenje; 29. novembra 2005. je konačno proglašena krivom za ubistvo, pri čemu je osuđena na četiri godine uvjetno.
Službena verzija je, međutim, bila osporena u velikom dijelu ruske javnosti. Tome je pridonijelo otkriće tri nagorjela trupla u šumi nedaleko od mjesta Rohlinovog ubistva, što je potaklo špekulacije da se naručitelj Rohlinove likvidacije "riješio" neposrednih izvršilaca. Odbjegli ruski obavještajac Aleksandar Litvinjenko je, pozivajući se na svog kolegu Anatolija Trofimova (ubijenog nekoliko godina kasnije), izjavio da su Rohlina ubile ruske tajne službe kako bi stvorile materijal za ucjenu Rohlinovih političkih protivnika koji su profitirali njegovom smrću.
Vanjske veze uredi
- Генерал-лейтенант Лев Рохлин. Сайт посвящение Arhivirano 2014-07-14 na Wayback Machine-u
- Дело Рохлина. Справка
- «Исповедь генерала Рохлина» Видеоинтервью.
- «Исповедь генерала Рохлина» - Рохлин против Кремля.
- Могила Льва Рохлина на Троекуровском кладбище г. Москвы[mrtav link]
- Андрей Веселов. «Мы должны были арестовать президента» Arhivirano 2018-09-25 na Wayback Machine-u Русский репортёр. 19 июля 2011, №28 (206).