Kotorska tvrđava

Kotorska tvrđava je dio složenog obrambenog sistema Kotora i cjelokupne Boke Kotorske, Crna Gora. Fortifikacija je izgrađivana od 1420. do 1797. god, tokom mletačkog perioda vlasti ovim područjem.

Kotorska tvrđava
(Venecijanska utvrđenja od XVI do XVII vijeka)
Svjetska baštinaUNESCO
 Crna Gora
Registriran:2017.
Vrsta:Kulturno dobro
Mjerilo:iii, iv
Ugroženost:no
Referenca:UNESCO

Istorija

uredi

Godine 1378. mletačka flota, pod zapovjedništvom Vettora Pisanija, osvojila je Kotor i prisilila ga da pristane na ugovor o predaji. U tome su značajnu ulogu na mletačkoj strani odigrali Paštrovići iz Perasta koji su ranije, 1377. godine, sklopili s Venecijom ugovor o predaji. Perast je tom prilikom dobio naziv - prvorođeni na granici Albanije (Primogenita al confine d’ Albania).

Venecija je ostala u Kotoru svega tri godine, do mira u Torinu 1381. godine, kada je određeno da se grad i tvrđava Kotora vrate Ugarskoj. Uslijedio je period zaštite bosanskog kralja (1385. – 1391.), a zatim vrijeme gradske nezavisnosti od 1391. do 1420. (tempora Catharinorum). Ovo vrijeme bilo je ispunjeno brojnim neizvjesnostima, prijetnjama osmanske najezde i upornim molbama gradske općine Mletačkoj Republici da uzme Kotor i njegovo područje, južni dio Boke Kotorske, pod svoju zaštitu, što je konačno i ostvareno 1420. godine.

Nakon prihvatanja mletačke vlasti 1420. god otpočeli su veliki fortifikacijski radovi, a Kotor je postao upravno, vojno i pomorsko središte i značajno uporište Mletačke republike, čiji su posjedi bili zbijeni uz more i ugroženi osmanlijskim napadima. Pojačana vojna funkcija grada u odnosu na ekonomsku i administrativnu, ogleda se i u zamjeni titule gradskog kneza nazivom "rektor i providur", prvi put 1480. Zbog gotovo stalne ratne opasnosti osim funkcije providura od 1492. godine Republika je uvela u svojoj hijerarhiji još jednog visokog državnog službenika – izvanrednog providura ("provveditore estraordinario"). Odluku o izgradnji i modernizaciji utvrđenja donosili su prvenstveno sami providuri.[1]

Izgradnja

uredi

Cjelokupno gradsko područje okruženo je kontinuiranim sistemom fortifikacija, gradskim bedemom, zidom koji je mjestimično ojačan kulama, i bastionima. Oblik osnove grada je nepravilan, prilagođen terenu. Vrata su na mjestima pogodnima za komunikaciju i gdje mogu biti dobro kontrolirana i branjena, u blizini rijeke, izvora, mora ili obronka brda. Tvrđava ima hijerarhijski najznačajnije utvrđenje – citadelu, kaštel, gornju tvrđavu. Kaštel zatvara krug gradskih bedema, služi kao posljednja odbrana, autonomno utvrđenje iz kojega se po potrebi može povratiti eventualno zaposjednut gradski teritorij. Iz tih je razloga kaštel jakim obrambenim zidom, vratima, a u slučaju Kotora i pokretnim mostom bio odvojen od ostatka grada.[2]

Gurdić

uredi

Izgradnja kule na Gurdiću (Turion Gordichio) 1470. godine predstavljala je prvi posao na pojačanju fortifikacija. Branila je tvrđavu iz pravca naselja Škaljari. Datiranje je izvedeno na osnovi davno uklonjenog, ali zabilježenog natpisa koji se nalazio iznad reljefa svetog Marka na vratima kule, a potvrđeno grbom mletačke porodice Gabriel, čiji je član Albert Bertucia Gabriel bio kotorski knez i providur (1469. – 1472.).

 
Kapija na Gurdiću

U zidno platno okrugle kule na Gurdiću na strani prema izvoru, iznad kordonskog vijenca koji razdvaja vertikalni od temeljnog dijela kule, nalazi se oveći grb gotičko-renesansnog stila. Lišće uz grb stilski pripada periodu kasne gotike, ali je ploča uokvirena ranorenesansnom profilacijom. U srednjoj trećini visine štita poredano je u tri horizontalna reda šahovsko polje, po čemu se prepoznaje grb. U gornjem dijelu ploče je lik arhanđela Gabrijela (zaštitnika providurove porodice) s izlomljenim natpisom na vrpci.

Kula je građena u karakterističnom kružnom obliku, sa eskarpom u donjem dijelu i ravnim pojasom u visini parapeta, razdvojenih kordonskim vijencem. Zahvaljujući kvalitetnoj graditeljskoj tehnici precizno klesanih blokova u pravilnim redovima, odličnom krečnom mortu, solidnom terapijenu, a sigurno i dobrom temeljenju, po pravilu u malteru od crvenice, kula je očuvana i poslije pet stoljeća postojanja i to u zoni kaveroznog krečnjačkog terena i izložena utjecajima mora i snažnog obližnjeg izvora. U unutrašnjosti kule postoje kazamati, hodnici i toparnica (ital. "bombardiera").

Krajem XVII. stoljeća u sistem gradskih fortifikacija uklopljena je crkva sv. Marije od Mosta ili od Gurdića (S. Maria de ponte sive de Gurgite i na nju su postavljene ratne sprave (tormenta bellica).

Pored ove kule, iznad gradskih vrata na Gurdiću, izgrađena je još jedna manja. Na njoj je uzidan grb koji u pojasevima štita ima 15 malih medaljona, tzv. bizanata (ital. torta), na osnovi čega se prepoznaje grb porodice Michiel, iz koje je u periodu 1472. – 1475. godine potekao kotorski providur. Kula ima vrlo malu osnovu, relativno je visoka i rađena bez eskarpe, vjerojatno zbog skučenog mjesta na litici nad gradskim vratima koja neposredno štiti. Nije isključeno da je u vrijeme providura Michiela samo obnovljena i da, osim nesumnjivo srednjovjekovnog koncepta, možda čak i izvorno vuče porijeklo iz srednjovjekovnog, predvenecijanskog vremena, pogotovo s obzirom na to da sa starijim romaničkim vratima na Gurdiću čini neodvojivu funkcionalnu, a moguće i graditeljsku cjelinu.

 
Tvrđava svetog Ivana

Kaštel sveti Ivan

uredi

Krajem XV. stoljeća, prije 1485. god. izgrađen je kaštel na vrhu brda sveti Ivan. Radovi su sporo napredovali i bili teški i opsežni jer se moralo sjeći brdo („taiar de monte in scarpa”), čime se dobivao kamen za gradnju i postizala veća nepristupačnost tvrđave. Radovi su trajali i do 1491. godine.

Kaštel je bio nezavisno gradsko utvrđenje, otuda i naziv "citadela" koji označava autonomnost tvrđave, odnosno mogućnost organiziranja posljednje obrane u njoj. On je praktično do današnjih dana izvana ostao u nepromijenjenom obliku iz tog vremena, dok je u unutrašnjosti bilo intervencija iz austro-ugarskog vremena. Karakterističan je njegov oštar sjeveroistočni ugao (sperone), čija se gradnja često spominje u istorijskim izvorima.

Citadela

uredi

Početkom XVI. stoljeća, u vrijeme providura Vettota Dieda , izgrađen je bastion Citadela ili Kampana („Mezzo baluardo Campana”) na ušću rijeke Škurde koji se u nekim izvorima spominje kao "turrion detto del camerlango”, ital. camerlango, komornik". Nabujala rijeka mu je ubrzo nakon gradnje oštetila temelje. Nakon toga napravljene su dvije velike nadsvođene tovarnice na francuski način s prostorom za vježbanje vojnika i otvorima prema rijeci. Kasnije su toparnice zatrpane i napravljeni zemljani grudobrani („di terreno”). Godine 1990. godine, otpočeli su radikalni zahvati na adaptaciji kompleksa u turističko-ugostiteljski ansambl, na način da su trajno izgubljeni vrijedni ostaci najstarijih gradskih fortifikacija i njihovi prateći elementi (dijelovi bedema, kasarni, pomoćnih objekata i sl.).

Bastion Bembo

uredi

Uz Citadelu izgrađena je još jedna kula, kod mlinova, u blizini samostana svetog Nikole i gradskih vrata od rijeke, poznatog pod imenom Bembo ili Vendramin. Gradnju je vodio providur Giovanni Matteo Bembo. Datacija samog bastiona pouzdana je jer su tkom gradnje, a neposredno poslije neuspjele Barbarossine opsade ugrađeni odgovarajući grb i inicijali providura Bemba („I.M.B”) i ploča s 1539. godinom, koja je nazvana "godinom spasenja"

Bastion Riva

uredi

Ovo je posljednji bastion na području grada, od kojeg počinje pojas utvrđenja u brdu. Nosi naziv Riva, po Alojzu Rivi, providuru Kotora od 1540. do 1542. godine. U izvještaju Senatu iz 1542. godine providur Riva po povratku s dužnosti je naveo da je kod samostana svetog Nikole sagradio položaj, završivši ga do kordonskog vijenca. Bastion je rađen od krupnih blokova u bunjatu. Posebna pažnja poklonjena je fundiranju zbog jakih bujica i riječnog toka, sa sustavom kanala i propusta u temeljnoj zoni, koji je besprijekorno koncipiran i izveden. Na sjeverozapadnom uglu bastiona je konzolna mala kula stražara kružne osnove nadsvođena kupolom.

Uloga bastiona

uredi

Bastion Gurdić je svojim topovima štitio prilaz Kotoru s jugozapada od Trojice i Škaljara, a bastioni Citadela, Bembo i Riva na Škurdi pristup sa sjevera, od Dobrote. Gurdić i Citadela branili su grad i od topova s brodova koji bi mu se približili o čemu svjedoči crtež Kotora iz 1584. godine. Za ovu svrhu bastioni su imali i niske toparnice, nešto iznad razine vode (tzv. tipa a fior d’ aqua). Artiljerijski položaj na Kaštelu kontrolirao je prilaze gradu s Lovćena, a kasnije kada se domet topova povećao, djelovao je i prema moru.

Zemljotres

uredi

Godine 1667. šestog aprila desio se katastrofalni zemljotres u Kotoru, kao i u susjednim gradovima Herceg Novom i Dubrovniku. Brojni seizmički udari u razmacima od po nekoliko sekundi i ukupnom trajanju 15 – 30 minuta uništili su grad i odnijeli mnoge ljudske živote. Pretpostavljajući da Osmanlije neće propustiti povoljnu priliku da osvoje Kotor i da on s teško oštećenim zidinama neće izdržati opsadu, generalni providur odlučio je sam predati grad kako bi za Republiku izvukao bar neku korist. Zahvaljujući mletačkim agentima u vrhovima turskih komandi, grad nije napadnut.

Značajniji radovi poduzeti su tek sredinom, a posebno u drugoj polovini XVIII. stoljeća. Godine 1730. eksplodiralo je staro skladište baruta pa je iduće godine izgrađen novi magazin. U to vrijeme izvršeni su i drugi krupni popravci, a poduzeti su i radovi na izgradnji obrambenog hodnika na Gurdiću.

Fortifikacijski punktovi u Boki

uredi

Cijeli obrambeni sistem bokokotorskoga zaljeva činio je čitav niz manjih utvrđenih tačaka, počevši od stražarnica pred gradovima do kula u samim naseljima.

 
Otočić Sveti Đorđe pored Perasta, u pozadini Kotor
  • Odbrambeni punkt u Perastu imao je značajnu ulogu. Iako je bio okružen turskim teritorijem, bio je čvrsti mletački obrambeni punkt, presudan za čuvanje plovnog puta za Kotor, na osnovu čega je grad stekao brojne privilegije. Perast je organizirao obranu efikasnim sustavom koji su činili kaštel i desetak kula, tzv. „čardaka“, u samom gradu i Verigama. Peraštani su imali vodeću ulogu u organiziranju operacija za oslobođenje sjeverne obale Boke od Turaka u periodu između 1684. i 1687. godine
 
Ostrvo sveti Marko ispred Tivta na kojem je bio vojni logor
  • Utvrđeni punkt na otoku Sveti Đorđe
  • Tvrđava u Risnu dominirala je gradom i kontrolirala prilazne putove koji su iz stare Crne Gore i Hercegovine vodili u gradsku luku i trgovište
  • Tvrđava Vrbanj u Kumboru bila je vrlo važna za kontrolu ulaska u unutrašnjost Boke Kotorske, pa je vjerojatno od antičkih preko turskih vremena do kraja XX. stoljeća bio značajno vojno-strateško uporište
  • Vojni logor na otoku Stradioti (Sveti Marko) u Tivatskom zaljevu. Ovaj pravac služio je i za dostavu pomoći gradu u slučajevima turske blokade na Verigama
  • Utvrđenje na najužem dijelu zaljeva, prolaz Verige, je bio pregrađivan lancima da bi se kontrolirao ulaz brodova u unutrašnjost, prema Kotoru. Na mletačkoj strani još uvijek postoji utvrđeni kompleks Gospe od Anđela. Venecija je uporno osujećivala pokušaje Osmanlija da sagrade utvrđenje na drugoj strani tjesnaca (tzv. "Turske Verige").
  • Kula i ljetnikovci na posjedima bogatog plemstva u okolini Tivta.
  • Strateško uporište Herceg Novi rađeno je u drugoj polovini 17. stoljeća, nakon što je grad prešao u mletačke ruke. Njegov položaj je takav da nije direktno ugrožen s otvorenog mora te da je uspješno kontroliro ulaz u zaljev.

Značaj Kotora u vojnom smislu porastao je padom pod Turke 1482. godine sjevernog dijela Boke s gradovima Risnom i Herceg-Novim. U uskom bokokotorskom zaljevu sukob neprijateljskih snaga bio je neizbježan. Smatralo da ne može dugo potrajati da "dva neprijatelja prolaze kroz jedna ista vrata". Ipak, takva situacija trajala je čitava dva stoljeća, do 1687. godine.

Svjetska baština

uredi

Kotorska tvrđava proglašena je Svjetskom baštinom UNESCO-a na sjednici komiteta UNESCO-a u Krakovu od 02-12. jula 2017. god, kao dio transnacionalne baštine venecijanskih utvrđenja od XVI do XVII vijeka.[3][4]

Istorijske mape Boke Kotorske

uredi

Izvori

uredi
  1. „Ana Bašić Alerić: Mletačka vojna arhitektura na kopnu i na Jadranu između 16. i 17. stoljeća”. Odjel za povijest umjetnosti Sveučilište u Zadru. Pristupljeno 8. 1. 2024. 
  2. „Ilija Lalošević: UTVRĐENI GRADOVI BOKE KOTORSKE IZ MLETAČKOG RAZDOBLJA”. Arhitektonski fakultet – Univerzitet Crne Gore Podgorica, Crna Gora. Pristupljeno 8. 1. 2024. 
  3. „Crna Gora, spomenici upisani na listu svjetske baštine”. UNESCO: Svjetska baština. Pristupljeno 10. 1. 2024. 
  4. „Kotorska tvrđava”. UNESCO: Svjetska baština. Pristupljeno 8. 1. 2024.