Ova filogenija pterosaura zahtijeva razna filogenetska stabla koja su se koristila za klasifikaciju pterosaura i različita viđenja tih životinja. Filogenija pterosaura trenutno je predmet mnogih sporova, te je dolje predstavljeno nekoliko hipoteza.
Unwin (2003)
Uredi
Matrica obuhvata 19 grupa pterosaura (od kojih je većina iznad razine vrste) kao i jednu vanjsku grupu (Euparkeria capensis). Taksoni su kodirani prema 60 osobina.
Kellner (2003)
Uredi
Andres (2013)
Uredi
Brian Blake Andres je 2010. u svojoj disertaciji napisao recenziju filogenije pterosaura. Njegova filogenetska analiza kombinirala je podatke iz tri različite matrice: Kellnerove izvorne analize (2003) i njenih ažuriranja (Kellner (2004), Wang et al. (2005) i Wang et al. (2009)), Unwinove izvorne analize (2003) i njenih ažuriranja (Unwin (2002), Unwin (2004), Lu et al. (2008) i Lu et al. (2009)) i prethodnih analiza od strane Andres et al. (2005), Andres i Ji (2008) i Andres et al. (2010). Dodatne osobine preuzete su iz DallaVecchia (2009), Bennettovih analiza (1993-1994) i raznih starijih, nefilogenetskih članaka.[1]
Matrica obuhvata 100 važećih vrste pterosaura as jednom vanjskom grupom (Euparkeria capensis). To predstavlja 70,4% od 142 poznate vrste pterosaura. One su ocijenjene na osnovu 183 morfološke osobine (u usporedbi sa 3 vanjske grupe i 57 unutrašnjih grupa koje su ocijenjene na osnovu 89 osobina u Wang et al. 2009 [najnovijoj verziji Kellnerove analize] i sa 1 vanjskom grupom i 59 unutrašnjih grupa koje su ocijenjena na osnovu 117 osobina u Lu et al. 2012 [najnovijoj verziji Unwinove analize]).[2] Nastala topologija ima veću podršku i bolje je riješena od prethodnih analiza. Nadalje, kodira samo vrste kao krajnje taksone, (za razliku od nekih analiza, npr. Unwin (2003), koje su uglavnom koristile porodice) i koristi holotipske primjerke za kodiranja (za razliku od nekih analiza, npr. Kellner (2003)).[1] Tu filogenetsku analizu koristili su Richard J. Butler, Stephen L. Brusatte, Brian B. Andres i Roger B. J. Benson (2012) kako bi ocijenili morfološki diverzitet i sklonosti pri uzimanju uzoraka iz Pterosauria.[2] Članak sa fokusom na filogeniju pterosaura (Andres, u tisku) bit će objavljen u predstojećoj knjizi po imenu "The Pterosauria".[3] Ažuriranu i bolje riješenu verziju ove filogenije službeno su objavili Andres i Myers (2013), sa 185 osobina i 109 taksona kao unutrašnjih grupa. Dolje je kladogram koji pokazuje te rezultate nakon isključenja tri taksona koji se mogu kodirati samo za jednu osobinu (nazivi kladusa prema Andres & Myers, 2013).[4]
- ↑ 1,0 1,1 Andres, Brian Blake (2010). Systematics of the Pterosauria. Yale University. str. 366. Pregled koji pokazuje kladogram bez naziva kladusa
- ↑ 2,0 2,1 Richard J. Butler, Stephen L. Brusatte, Brian B. Andres and Roger B. J. Benson (2012). „How do geological sampling biases affect studies of morphological evolution in deep time? A case study of the Pterosauria (Reptilia: Archosauria)”. Evolution 66 (1): 147–162. DOI:10.1111/j.1558-5646.2011.01415.x.
- ↑ Andres, Brian Blake (2014). „A review of pterosaur phylogeny”. u: Martill, D., Unwin, D., & Loveridge, R. F. (eds). The Pterosauria. Cambridge University Press.
- ↑ DOI:10.1017/S1755691013000303
This citation will be automatically completed in the next few minutes. You can jump the queue or expand by hand
- Kellner, A. W. A., (2003): Pterosaur phylogeny and comments on the evolutionary history of the group. pp. 105-137. — in Buffetaut, E. & Mazin, J.-M., (eds.) (2003): Evolution and Palaeobiology of Pterosaurs. Geological Society of London, Special Publications 217, London, 1-347
- Peters, D., (2007): The origin and radiation of the Pterosauria — in Flugsaurier: The Wellnhofer pterosaur meeting, Munich, 2007, 27-28
- Unwin, D. M., 2003: On the phylogeny and evolutionary history of pterosaurs. pp. 139-190. — in Buffetaut, E. & Mazin, J.-M., (eds.) (2003): Evolution and Palaeobiology of Pterosaurs. Geological Society of London, Special Publications 217, London, 1-347
- Wellnhofer, P., (1991): The Illustrated Encyclopedia of Pterosaurs. Salamander Books Ltd., London, pp. 192
