Ivan Kozarac

Ivan Kozarac (Vinkovci, 8. veljače 1885. - Vinkovci, 16. studenog 1910.), hrvatski književnik, romanopisac, pisac pripovjedaka i pjesnik.

Biografija

Ivan Kozarac rođen je u Vinkovcima, 8. veljače, 1885. godine. Potječe iz seljačke obitelji koja ga je uputila na školovanje. Upisuje se u gimnaziju, ali uspijeva završiti samo dva razreda. Kao trinaestogodišnjak, želeći izbjeći obiteljsko siromaštvo, zapošljava se kao pisarski vježbenik u Kotarskom sucu u Vinkovcima.

Od 1900. do 1906. godine, radi kao pisar u odvjetničkoj kancelariji Levina Plemića. 1903. godine, Ivan se razbolijeva od tuberkuloze, ali zbog toga ga ne oslobađaju vojne službe, te 1907. godine odlazi u vojsku (prvo u Petrovaradin, a potom u Karlovac). 1909. godine vraća se iz vojske u rodni grad, ali u jesen iste godine odlazi u Zagreb gdje je zaposlen kao poslovođa Nakladnog fonda Društva hrvatskih književnika i društva redatelja.

U ljeto, 1910. godine književnik i liječnik Milivoj Dežman upućuje ga na liječenje u Brestovac. Međutim, Ivan se već u rujnu neizliječen vraća u Vinkovce gdje samo dva mjeseca nakon povratka, umire u dvadeset i petoj godini života.

Ivan Kozarac u hrvatskoj književnosti djeluje samo četiri godine. Za života je objavio samo knjigu pripovijedaka «Slavonska krv», 1906. godine, a ostale knjige su mu bile izdane tek nakon njegove smrti 1911. godine.

Nije uspio na sebe privući određenu pozornost publike. Kozarac je bio izraziti pripovjedač sela i života Šokadije. Reagira na sve društvene pojave u životu Slavonskog sela u doba nestanka Vojne krajine kad se u Slavoniji snažno rasplamsavala želja za slobodom.

Ivan mnogo piše o ženskoj pokvarenosti, kinđurenju i pomodarstvu. Zauzima i kritičan stav prema crkvi, raspusnom životu nekih svećenika i lažnom bogomoljstvu. Njegova ljubav prema rodnoj Slavoniji izbija iz svakog njegovog djela.

U njegovim romanima i pjesmama najviše dolazi do izražaja opis slavonskog pejzaža. Najistaknutiji motivi njegovog stvaralaštva bili su ljubav i sloboda.
Prve pjesme bile su mu izrazito oponašateljske i diktantske.

«On je vojnik i pjesnik, mladić vatrene krvi i žudnje za životom i teški bolesnik i samrtnik, polupismen, samouk, a prebogat i rasipan u fikciji» . Ivan Kozarac, čovjek gotovo bez škole, pisao je pretežito pučkim jezikom, gotovo razgovornim stilom, štokavskom ikavicom. Njegova djela prepuna su turcizama i mađarizama. Nije stilski uglađen, sa pravilima književnog standarda, ali je živ, slikovit i ritmičan.

Kozarac je bio pisac skladnih rečenica u kojima isprepliće ritmove svakidašnjice s karnevalskim stanjima. Đuka Begović je najbolje što je Kozarac napisao. Pripovijedajući specifičnu slavonsku čulnost i iskreno priznavajući svoje strasti i bolove za promašenim, Ivan je u hrvatskoj prozi stvorio junaka koji svojim osobinama nadrasta usko regionalan tip.

Roman Đuka Begović predstavlja vrhunac Ivanovog pripovijedanja. Prepun je slavonizama, tuđica i onomatopejskih riječi. Osjeća se i utjecaj «vojničkog rječnika» . Tu je Kozarac postigao ispreplitanje govornog jezika a jezikom i ritmom slavonskog bećarca. On opisuje tradicije u Slavoniji te roman možemo usporediti s dokumentom. Đuka Begović doživio je kazališno uprizorenje.

Kozarčeva djela su «Slavonska krv» (1906.), «Izabrane pripovijetke» (1911.), «Đuka Begović» (1911.), «Pjesme» (1911.).
Veliku zaslugu za tiskanje njegovih djela ima Dragutin Tadijanović. Zbog svog iznimnog pripovjedačkog talenta i zanimanja za likove, zaslužio je jedno od najznačajnijih mjesta među prozaicima svojeg vremena.

Počasti

Njemu u čast se dalo ime književnoj nagradi Josip i Ivan Kozarac.