Islamska zajednica Bosne i Hercegovine u NDH

Islamska vjerska zajednica sa sjedištem u Sarajevu je nakon uspostave NDH zauzela lojalan stav prema ustaškoj državi, što je najviše demonstrirao sam tadašnji reis-ul-ulema Fehim Spaho. Ipak, čim su počeli masovni progoni Srba po Bosni, muslimanski vjerski velikodostojnici i ugledni građani organizovali su potpisivanje rezolucija po većim gradovima Bosne i Hercegovine, kojima se osuđuju ustaška zvjerstva i zahtijeva njihovo obustavljanje.[1]

12. 10. 1941. pojavila se rezolucija koju je potpisalo oko sto sarajevskih Muslimana sačinjena na prijedlog glavnog odbora „El Hidaje", društva muslimanskog sveštenstva. Rezolucija konstatuje teško stanje Muslimana u Bosni i Hercegovini, osuđuje nasilja prema Srbima i Jevrejima, odbacuje odgovornost Muslimana za počinjena zlodjela i istovremeno osuđuje one Muslimane - „neodgovorne elemente", koji su učestvovali u nasiljima. Potpisnici Rezolucije formulisali su na kraju zahtjeve, među kojima su najvažniji: uspostavljanje „sigurnosti života, časti, imovine i vjere za sve građane u državi bez ma kakvih razlika", kao i da ubuduće spriječe „ma kakve akcije koje će po svojoj naravi izazivati pobune i krvoprolića u narodu".[2] No, od ove i sličnih rezolucija nije bilo niti njihovim potpisnicima velike štete, niti Srbima neke koristi.[3]

Kada su ubrzo počeli masovni pokolji Muslimana od strane četnika u istočnoj Bosni, većina uleme (muslimanskih vjerskih poglavara) se počela udaljavati od ustaša, ali istovremeno približavati okupatoru, tražeći od njega zaštitu za muslimanski narod. Konzervativni kao i njihove katoličke i pravoslavne kolege, imami i hodže nisu ni pomišljali da se uključe u narodnooslobodilački pokret, kojeg su smatrali bezbožničkim. Mnoge hodže bili su zapovjednici od okupatora naoružane seoske Muslimanske milicije, a uzeli su i vidnog učešća u formiranju 13. SS "Handžar" divizije u proljeće 1943. Populisanju ove divizije među ulemom doprinijela je i posjeta velikog muftije jerusalemskog El-Huseinija Sarajevu, aprila 1943., koji je tom prilikom muslimanske vjerske prvake uvjeravao u neophodnost stvaranja ove divizije.[3]

IzvoriUredi

Vidi jošUredi

Vanjske vezeUredi