Hyaenodon
Hyaenodon ("hijenozubi") je izumrli rod iz porodice hijenodontida, unutar skupine kreodonata. Ta porodica bila je endemična za sve kontinente osim Južne Amerike, Australije i Antarktika, a njeni predstavnici živjeli su prije između 42 i 15,9 miliona godina, što znači da su na Zemlji postojali nekih 26,1 miliona godina.[1]
| Hyaenodon | |
|---|---|
| |
| Rekonstrukcija, Heinrich Harder, c. 1920. | |
| Status zaštite | |
 Status zaštite: Izumrli ({{{kada}}}) (IUCN 3.1) | |
| Naučna klasifikacija | |
| Carstvo: | Animalia |
| Koljeno: | Chordata |
| Razred: | Mammalia |
| Red: | Creodonta |
| Porodica: | Hyaenodontidae |
| Rod: | Hyaenodon Leidy, 1869. |
Morfologija
uredi
Neke vrste roda Hyaenodon spadale su u najveće kopnene sisare mesojede svog vremena; neke druge bile su veličine kune. Hyaenodon je bio jedan od najkasnijih rodova porodice Hyaenodontidae i živio je od kasnog eocena do ranog miocena. Ostaci mnogih vrsta tog roda pronađeni su u Sjevernoj Americi, Evropi, Aziji i Africi (1993. su izdvojene 42 vrste).[2]
Tipično za rane sisare mesojede, Hyaenodon je imao vrlo veliku lubanju, ali vrlo malen mozak. Lubanja mu je bila duga sa uskom njuškom - mnogo veća u odnosu na dužinu lubanje kod, na primjer, pasa. Vrat mu je bio kraći od lubanje, a tijelo je bilo dugo i snažno građeno i završavalo se dugim repom. Imao je po četiri prsta na stopalima. Unatoč svom nazivu, Hyaenodon nije bio u srodstvu sa hijenama.
Prosječna težina odrasle ili gotovo odrasle jedinke H. horridus, najveće sjevernoameričke vrste, procjenjuje se na 40 kg, a moguće je i da je prelazila 60 kg. H. gigas, najveća vrsta roda Hyaenodon, bila je mnogo veća, sa težinom od 500 kg i dužinom od oko 3 metra.[3] Za H. crucians iz Sjeverne Amerike (rani oligocen) se procjenjuje da je težio samo između 10 i 25 kg. H. microdon i H. mustelinus, također iz Sjeverne Amerike (kasni eocen) bili su čak i manji, sa težinom od oko 5 kg.[4]
Rasprostranjenost i vrste
urediU Sjevernoj Americi su u kasnom oligocenu posljednji Hyaenodoni nestali zajedno sa vrstama poput H. brevirostris. U Evropi su bili nestali još ranije u oligocenu. Iz miocenske Afrike poznate su tri vrste (H. andrewsi, H. matthewi i H. pilgrimi), ali ni jedna od njih nije dostizala dimenzije azijskih vrsta kao što su H. gigas i H. weilini.[2]
U popularnoj kulturi
uredi- Hyaenodon se poavio u jednoj epizodi serije Šetnja sa zvijerima, u kojoj napadne Indricotheriuma i Chalicotheriuma.
- U Pellucidaru (Edgar Rice Burroughs), drugoj knjizi iz serije koja se odvija u središtu Zemlje, David Innes usvoji jednog Hyaenodona kao kućnog ljubimca i nazove ga Raja.
- U djelu Zemlja koju je vrijeme zaboravilo (The Land That Time Forgot), čiji je autor opet Burroughs, radnja se odvija na izmišljenom ostrvu Caprona, gdje Lys napadnu tri Hyaenodona, a u blizini je još jedan mrtav.
- Hyaenodoni, koji se putem vremenske anomalije pojave u 6. epizodi 4. sezone serije Primeval, teroriziraju vjenčanje Jenny Lewis.
- U TV programu Prehistoric Predators - Razor Jaws[5] prikazan je Hyaenodon horridus koji sa nekoliko ugriza za lubanju ubije Dinictisa. Radnja se odvija u današnjoj Sjevernoj Dakoti.[6]
Izvori
uredi- ↑ „PaleoBiology Database: Hyaenodon, basic info”. Arhivirano iz originala na datum 2012-10-13. Pristupljeno 2013-05-01.
- ↑ 2,0 2,1 Wang, Xiaoming, Qiu, Zhanxiang, and Wang, Banyue, 2005. Hyaenodonts and Carnivorans from the Early Oligocene to Early Miocene of Xianshuihe Formation, Lanzhou Basin, Gansu Province, China, Palaeontologia Electronica Vol. 8, Issue 1; 6A: 14p, online Arhivirano 2020-08-16 na Wayback Machine-u
- ↑ WANG X. & TEDFORD R. H. 2008. — Dogs, their fossil relatives and evolutionary history. Columbia University Press: 1-219.
- ↑ Naoko Egi (2001) Body Mass Estimates in Extinct Mammals from Limb Bone Dimensions: the Case of North American Hyaenodontids _Palaeontology 44 (3) , 497–528 DOI:10.1111/1475-4983.00189
- ↑ https://www.dmr.nd.gov/ndgs/newsletter/nl2010/National%20Geographic.pdf Arhivirano 2010-06-01 na Wayback Machine-u Accessed January 13, 2012
- ↑ Hoganson, John W; and Person, Jeff. "Tooth puncture marks on a 30 million year old Dinictis skull. Geo News. July 2011. p12-17" Accessed January 13, 2012 from: https://www.dmr.nd.gov/ndgs/.../Tooth%20puncture%20marks.pdf[mrtav link]
- Haines, Tim & Chambers, Paul. (2006) The Complete Guide to Prehistoric Life. Canada: Firefly Books Ltd.
