Dvadeset i jedan zahtjev

Dvadeset i jedan zahtjev (japanski: 対華21ヶ条要求, Taika Nijūikkajō Yōkyū, pojednostavljeni kineski: 二十一条tradicionalni kineski: 二十一條pinyin: Èrshíyī tiáo) je niz zahtjeva koji je 8. januara 1915. godine, za vrijeme Prvog svjetskog rata, vlada Japanskog Carstva pod premijerom Okumom Shigenobuom poslala vladi Republike Kine pod predsjednikom Yuan Shikaijem.[1] U njima se zahtjevalo da kineska vlada Japanu omogući širenje uticaja na oblast Mandžurije, Unutrašnje Mongolije, trgovinske, diplomatske povlastice kao i institucionalni uticaj na kinesku ekonomiju. Japan je time nastojao iskoristiti kako unutrašnju slabost Kine izazvanu nedavnom revolucijom kojom je srušena dinastija Qing, tako i zauzetost suparničkih zapadnih velesila ratom. Kineska vlada je, međutim, uspjela dobiti podršku od strane tih velesila, prije svega SAD, te je Japan pod njihovim pritiskom pristao revidirati svoje zahtjeve, odnosno poslati novih "13 zahtjeva", odnosno ultimatum koji je kineska vlada na kraju prihvatila te je sporazum potpisan 25. maja 1915. godine. Njime je Japan samo formalizirao pozicije koje je de facto imao u tadašnjoj Kini, ali je ultimatum svejedno imao dalekosežne posljedice na historiju Dalekog Istoka u 20. vijeku. Njime se počeo stvarati jaz između Japana i njegovih dotadašnjih saveznika SAD i Britanskog Imperija, dok je u samoj Kini sporazum shvaćen kao još jedno nacionalno poniženje te je oslabljen Yuan Shikaijev režim, a što je dovelo do širenja antijapanskog raspoloženja i nacionalizma koji će nekoliko godina kasnije kulminirati u Pokretu 4. maja.

IzvoriUredi

  1. Chen, Jerome. Yuan Shih-k'ai. Stanford University Press, 1972, p. 152.