Aksiologija (grč. áksios, vrijedan i logos, nauka) je kao filozofija o vrijednostima jedna od najmlađih filozofskih disciplina, iako je njen predmet star gotovo kao i sama filozofija. Vrijednosni problem obrađivan u pojedinim filozofskim disciplinama (prvenstveno u etici i estetici) već od početka antropološkog razvoja grčke filozofije, ali ga je kao izoliran i osebujan problem izlučio tek H. Lotze (u djelu 'Mikrokosmos' I-III, 1856-1864). No ne samo da je tako postao osnivač aksiologije, nego je - razlučivši područje bitka (Sein) od područja važenja (Gelten) - postavio temelj jedne ontologije koju su nastavljači razrađivali iz raličitih aspekata. Područjem bitka bave se po Lotzeovom mišljenju iskustvene znanosti, a spoznajni im je instrument razum, a područjem važenja bavi se um koji je osjetljiv na vrednote.

Iz tih Lotzovih aksioloških teza razvila su se tri osnovna pravca u suvremenoj aksiološkoj teoriji, i to: psihologistički, pravac 'badenske škole' i fenomenološki.

  1. Aksiologiju kao teoriju (a ne filozofiju!) počeli su najprije obrađivati psiholozi prihvativši od Lotzea tezu da su vrednote ono što izaziva u nama osjećaj ugode ili ono što želimo. Ovi prvi (Meinong, Schuppe) nazivaju se aksiološkim emocionalistima, a ovi drugi (Krüger, Münsterberg) voluntaristima. Emocionalni, odnosno voljni akti bili su tumačeni kao konstituitivni vrijednosni doživljaji, a njihov intenzitet kao ono što određuje visinu vrijednosti.
  2. 'Badenska škola' (Windelband, Rickert) pošla je od Lotzeovog problema važenja po kome je konstituirano područje vrednota, a po njima se preko čovjeka ostvaruje povijest, odnosno kultura. Vrednote ne egzistiraju nego važe pa su stoga irealne, odnosno nezbiljske. Ljudskim vrijednosnim aktima nastaju u zbilji dobra u kojima su ostvarene vrednote (Idiografske znanosti). Ta dobra sačinjavaju ono što se zove kultura, a razlikuje se od prirode koju određuju zakoni i u kojoj ne važe vrednote.
  3. Fenomenološka škola, kojoj je začetnik F. Brentano, također nastavljač Lotzea, ima svoje glavne predstavnike u M. Scheleru i N. Hartmannu, Brentano otkriva da je svaki, a ne samo misaoni akt usmjeren na određenu predmetnost. Emocionalni akt ljubavi i mržnje intendiraju vrednote kao svoje predmetnosti, a doživljavaju se s jednakom sigurnošću evidencije kao i spoznajni akti. U tim emocionalnim intencionalnim aktima određena je po dimenziji dubine osjećaja i skala vrednota. Scheler je nastavio fenomenološkom analizom otrivati vrijednosna područja i nasuprot Kantovom formalizmu pokazao područje materijalnih kvaliteta (vrednota) koje imaju karakteristiku apsolunog i općenitog važenja, a time svoj osebujni idealni način bivsvovanja. Njegove je aksiološke izvode razradio u svom sistemu N. Hartman. Aksiologija je postala danas propedeutičkom disciplinom za sva područja praktičke filozofije. (V. Filipović)