Etika (grč. ethos, običaj, ethikos, moral) je filozofska disciplina (nauka o moralu; filozofija morala), koja istražuje smisao i ciljeve moralnih normi, osnovne kriterije za vrednovanje moralnih čina, kao i uopće zasnovanost i izvor morala. Etika prije svega pripada filozofiji koja proučava ljudsko ponašanje koje je prihvaćeno pod određenim moralnim aspektom.

  • U pogledu izvora moralnog i njegove osnovne orijentacije etika može zastupati heteromno (izvor morala izvan čovjeka) ili autonomno (izvor morala u samom čovjeku) stajačište, ona može biti orijentirana aprioristički ili empiristički, intelektualistički, aksiološki, naturalistički ili voluntaristički.
  • U pogledu svrhe i ciljeva moralnog htijenja i djelovanja unutar različitih etičkih koncepcija, tzv. etikâ dobarâ može se zastupati eudaimonizam, hedonizam, perfekcionizam itd.
  • Obzirom na predmet svojih preokupacija može biti orijentirana individualistički (egoizam, altruizam i sl.) ili imati kao objekt svojih ispitivanja socijalno-moralne probleme.

Povijest etikeUredi

Individualističkoj i relativističkoj etici sofista suprostavlja se Sokrat svojim optimistički zasnovanim etičkim racionalizmom. Po njemu je vrlina identična znanju, jer spoznaja dobra upućuje ujedno na to da dobro postupamo, a spoznaja zla da ga se klonimo. Grijeh je, dakle, zabluda i nitko ne griješi svojevoljno.

Platonovom idealističnom rigorizmu - po kojem je među idejama, tim vječnim uzorima svih pojava, najviša ideja, 'kruna carstva ideja', ideja dobra - suprostavlja se Aristotel, koji vrlinu definira kao sredinu imeđu dviju krajnosti. Uz etičke vrline (koji imaju voljni karakter) on je u svojoj čuvenoj 'Nikomahovoj etici' opisao i tzv. dijanoetičke (intelektualne) vrline. Kod Plotina se vrhovni cilj života postiže oslobađanjem od tijela askezom i ekstazističkim sjedinjenjem s božanstvom. Stoici smatraju da moralno živjeti znači 'živjeti u skladu s prirodom', tj. umom, logosom. U svijetu potpunog duševnog mira, u apatiji koju ne može pomutiti nikakvo izvanjsko dobro ili zlo, sadržan je osnovni smisao života stoičkih mudraca. Epikur i epikurejci, nasuprot takvom idealu, smatraju da osnovni kriterij u opredjeljivanju za određene čine može biti u osnovi samo ugoda i neugoda. No izbjegavajući zlo valja se kloniti i prolaznog dobra, koje ne osigurava trajnu sreću.

Srednjovjekovne kršćanske etičke koncepcije orijentirane su u osnovi na preziranju tjelesnih ugoda, na askezu, na odricanje od užitaka i ovozemaljskih dobara. Umjesto mudrosti i smionosti osnovne etičke vrline postaju poniznost, čednost, bogobojažljivost. a umjesto autonomnosti grčkog morala dolazi kršćanska heteronomnost. Većina renesansnih mislilaca (humanista) ustaje protiv tih srednjovjekovnih nazora - unutar kojih je moral postao sredstvo za ispunjavanje izvanljudskih i transmundanih svrha - i traži da se etika, nezavisno od religioznih dogmi, zasnuje i razvija na 'prirodnom razumu'. Kod Thomasa Hobbesa se prvobitno stanje, stanje u kome je čovjek sebičan, osamljeni vuk (homo homini lupus), mora u iteresu svih prevladati, kako bi se osigurao mir čiji čuvar i garant postaje država. U Spinozinoj 'Etici' (koja se etičkom problematikom u užem smislu bavi tek u posljednjem poglavlju) došli su ponovno do izražaja i neki stoički principi. U najvišoj, intuiivnoj spoznaji, u 'amor dei intellectualis', kad je prevladao afekte, čovjek nalazi u sebi mir, sigurnost i etičku ravnotežu. Potkraj XVII. i poč. XVIII st. engleski filozofi morala kao što su Shaftenbury, Hutcheson, Smith i dr. suprostavljaju se Hobbesovim nazorima i ističu u prvi plan ili opću dobrobit, 'dobrobit vrste' (Shaftenbury), ili savjest kao prirođeni kriterij moralnosti (Hutcheson), ili simpatiju kao bit morala (Smith). Nasuprot tome B. de Mandeville tvrdi kako svaki moral škodi progresu kulture.

Dok francuski enciklopedisti i materijalisti istražuju prvenstveno evolucionističke i povijesne elemente morala, engleski i francuski socijalni utopisti smatraju da se zasniva na odnosima interesa koji mogu biti međusobno usklađeni samo potpunom preobrazbom društva na razumnim načelima. I. Kant prvi puta radikalno kritizira sveukupnu dotadašnju etiku dobara, i za njega kriterij moralne vrijednosti i izvor morala može biti samo čista volja, nezavisna od konkretnih empirijskih uvjeta i motivacija. Moralitet je za razliku od legaliteta (kojim se označava djelovanje samo radi posljedica), etičko djelovanje iz čistog samocilja morala, zbog samog poštovanja dužnosti. Etički karakter vladanja pretpostavlja autonomiju volje jer jedino u autonomnu slobodnu volju etička obaveza (imperativ) može imati bezuvjetni (kategorički) karakter. Fichte, kao i Kant, pretpostavlja praktički um teoretskom, a Hegelova filozofija morala izložena je u njegovoj 'Filozofiji prava' u kojoj je država (tj. ustavotvorna monarhija) realnost moralne ideje, a ova je u sebi uključila, prevladala i ukinula sve ranije stupnjeve razvitka (apstrakno pravo, moralitet i moralnost). Po Schopenhaueru je najviše etičko djelovanje dijeliti bol s drugima, identificirati se s njim, pa je zato samilost najviša etička vrlina.

U okviru svog 'imoralizma' Fr. Nietzsche preokreće 'rang svih vrijednosti' i postavlja nove tablice koje znače pokušaj destrukcije cjelokupnog dotadašnjeg morala, moralnih prosječnosti, samilosti, kršanskog morala 'stada'. Među mnogobrojnim novijim, fenomenološki orijentiranim etikama najzanimljivija je, uz etiku N. Hartmanna, etika M. Schelera, koja se suprostavlja Kantovom formalizmu i rigorizmu i pokušava razviti apriornu 'materijalnu vrijednosnu etiku'.

Kao negacija građanske etike, čitave spekulativne etičke pozicije uopće i osnovnih moralnih postulata koji su na njima izgrađeni, marksizam ukazuje na društvenu i povijesnu uvjetovanost moralnih normi, težeći istovremeno izgradnji novog humanističkog društva, lišenog ograničenosti i proturječnosti klasnog građanskog morala. Marksizam stoga nije nikakva etička koncepcija koja postoji uz druge etičke doktrine, već je zahtjev za zbiljsko dokidanje čitavog jednog svijeta kao prve pretpostavke dezalijenacije čovjeka. (D. Grlić)

Glavni etički pojmovi:

Relevantni članciUredi