Otvori glavni meni
Vjenceslav Richter (desno) u razgovoru s likovnim kritičarem Antom Vrankovićem na terasi Richterova doma na Vrhovcu 38 u Zagrebu, 30. svibnja 2000.

Vjenceslav Richter (Omilje/Donja Drenova kod Sv. Ivana Zeline, 8. travnja 1917. - Zagreb, 2. prosinca 2002.), jedan je od najpoznatijih hrvatskih arhitekata dvadesetog stoljeća.

Diplomirao je 1949. kod ing. arh. Zdenka Strižića na arhitektonskom odsjeku Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Uz arhitekturu aktivno se bavio i ostalim likovnim umjetnostima (kiparstvo, slikarstvo, grafika, scenografija), te iza sebe ostavio vrijedan opus u tim disciplinama, a posebno značajan je njegov doprinos na području teoretskih istraživanja i rasprava o umjetnosti.

Osobite uspjehe postigao je na području izložbene paviljonske arhitekture.

Vjenceslav Richter: Maketa izvornog projekta za Jugoslavenski paviljon na Svjetskoj izložbi u Bruxellesu, 1958.

Izložbeni paviljon s temeljima u zrakuUredi

Na natječaju za jugoslavenski paviljon za svjetsku izložbu u Bruxellesu 1958., Richter dobiva prvu nagradu radikalno smjelim projektom izložbenog paviljona s „temeljima u zraku“. Na 60 m visokom čeličnom stupu s vrhom zabodenim u vodenu površinu, trebala je na čeličnoj užadi visjeti lagana struktura paviljona, koji je trebao asocirati na jedrilicu na moru. Taj spektakularan, vrlo originalan i posve nekonvencionalan projekt, kojem je namjera bila da privuče pažnju svojom originalnošću, tehničkom smionošću i mediteranskom toplinom, nije naišao na razumijevanje stručnih krugova u Beogradu. Statičari „Inženjerije“ Lazarović i Deškoviće napali su projekt kao „kretenizam“, jer „tko je vidio temelje u zraku?“ Richter im je odgovorio da bi se doista radilo o kretenizmu kada bi se to usvojilo kao praksa, no da je ovdje riječ o izuzetnoj prigodi, svjetskoj izložbi, te da je to prigoda da jedna mala zemlja na jedan možda „izokrenuti“ način privuče pažnju na sebe. Shvativši da će inzistiranjem na ovom nekonvencionalnom rješenju izgubiti angažman, Richter je jarbol (koji je možda ionako bilo nemoguće izvesti u zadanome roku) zamijenio rasterom od 12 konvencionalnih stupova, čime je njegov hrabri (neo)avangardni projekt poprimio odlike nenametljivog modernizma. Usprkos konformizmu svojih naručitelja, Richter je tim „zdanjem bez vrata“, oživljenim kiparskim djelima najboljih tadašnjih suvremenih hrvatskih umjetnika, ostvario vanserijski Gesamtkunstwerk (cjelovito umjetničko djelo) – „palaču od čelika, stakla mramora i drveta, čija elegancija leži u vlastitoj suzdržanosti“ - kako su pisale tadašnje belgijske novine. Paviljon je kasnije otkupljen i prenesen u okolicu Bruxellesa, te se i danas u njemu nalazi katolička škola, pa predstavlja jedno od rijetkih ostvarenja hrvatske moderne arhitekture u svijetu.

Drugi važni paviljonski projektiUredi

Nakon ovog uspjeha, 1960. Richter je pozvan da se prijavi na natječaj za jugoslavenski paviljon na Svjetskoj izložbi u Torinu: odbio je, ali je malo kasnije u restoranu u Frankopanskoj na salveti nacrtao projekt, suprotan relativno strogom rješenju paviljona iz Bruxellesa, koji nije imao niti jednu ravnu liniju, već je tlocrtno bio baziran isključivo na krugovima i elipsama.

Vrhunac Richterova rada na području izložbenih paviljona bio je svakako projekt nacionalnog paviljona na 13. triennalu u Milanu 1965. Cjelokupni izložbeni prostor bio je sačinjen od najobičnijih letvi 2*4 cm. Na sastanku Saveza primijenjenih umjetnika u Sloveniji, tijekom trajanja izložbe, napao ga je slovensko-bosanski arhitekt Ivan Štraus riječima: „Kolega, pa šta vi radite, uvijek neke bjesne gliste, ja sam se sramio kada sam došao u taj paviljon!“ Ali kada se vratio u Zagreb, Richtera je na stolu čekao telegram kojim mu je javljeno da je za taj, u našoj izgleda uvijek konformističkoj sredini napadani paviljon, dobio zlatnu medalju!

Richterovo izrazito smjelo avangardno rješenje za jugoslavenski paviljon na Svjetskoj izložbi u Montrealu 1967. temeljio na nekonvencionalnoj pretpostavci da paviljon za svjetsku izložbu uopće ne mora biti klasična zgrada. Tu je ideju Richter pretočio u projekt koji se sastojao od 2 stranice tj. od polovice piramide, koja je predstavljala svojevrsnu divovsku, nekoliko desetaka metara visoku „nišu“ tj. zaklon za eksponate: rješenje je međutim bilo previše avangardno, te nikada nije realizirano.

 
Vjenceslav Richter: Kotarska upravna zgrada (idejni projekt), Sveti Ivan Zelina, detalj pročelja, projektirano 1951.-1953., podignuto 1953.-1954.

LiteraturaUredi

Vesna Meštrić (ur): Buntovnik s vizijom, katalog izložbe, Zagreb, 2017.

Ante Vranković: Buntovnik s vizijom, Prigorski glasnik, 141, Sveti Ivan Zelina, studeni 2017., 30. 11. 2017., str. 12

Ante Vranković: Richterov hommage Zelini, Kaj, 5-6, Zagreb, 2017., str. 149-153

Vanjske povezniceUredi