Sveto predanje
Sveto predanje ili sveta predaja (takođe i sveta tradicija ili apostolska tradicija) je hrišćanski teološki pojam. Autoritet crkvene tradicije priznaju posebno katolici i pravoslavci, a protestanti je odbacuju priznajući samo sveto Pismo ("sola scriptura").
Povijest Uredi
Pojam kršćanske predaje (tradicije) se razvija u potuheretičkim polemikama II stoljeća, naročito u odnosu prema gnosticizmu, kao temeljni princip za autentičnost sadržaja vjere. Kršćanska predaja nije ezoterijskog karaktera, ona se ne prenosi kao tajno znanje, nego u neprekinutom propovijedanju i vjeri kršćanskih zajednica, kod čega je od najtemeljnije važnosti suglasje svih zajednica, a sasvim posebno onih osnovanih od apostola. Naglašavanje apostoliciteta te tradicije podrazumeva da je objava zaključena s apostolskim vremenom, i da više ne može biti objave koja bi donijela novost u sadržajnom smislu. Bitan elemenat tradicije je njezina službenost, osigurana po legitimnoj i neprekinutoj sukcesiji biskupa.[1]
Irenej je krajem 2. vijeka bio prvi teolog koji je upotrebio načelo apostolske predaje kako bi se suprostavio gnosticima, odnosno dokazao nepostojanja tajne »gnoze« koje se od apostola u uskom krugu usmeno prenosi:
Apostolska predaja očituje se po čitavom svijetu, pokazuje se u svakoj Crkvi svima koji žele vidjeti istinu; možemo nabrojati sve koji su od apostola postavljeni za biskupe, i njihove nasljednike sve do danas. Da su apostoli imali nekakvo tajno znanje, koje bi odijeljeno i skriveno od ostalih naučavali pred savršenima, svakako bi prvo predali ovima kojima su povjerili i same Crkve.[2]
Irenej svoj pojam gnoze poistovećuje sa crkvenom tradicijom. Istinito znanje (gnoza) je samo ono što su apostoli predali Crkvi i što se u Crkvi u suglasju čuva u njezinu vjerovanju:
Prava gnoza je nauka apostola; stara uspostava Crkve po svemu svijetu; oznaka Tijela Kristova po nasljedstvima biskupa kojima su oni predali pojedinu mjesnu Crkvu; besprevarno čuvanje Pisma koje je do nas došlo; cjelovito razrađivanje, bez dodavanja ili oduzimanja; čitanje bez krivotvorenja; korektna i brižljiva egzegeza, u skladu s Pismima, bez pogibli i blasfemije; a iznad svega dar ljubavi, koji je dragocjeniji od gnoze, slavniji od proroštva, a nadilazi sve ostale karizme (Adv. haer. 4, 33, 8).
Kod Ireneja, odnos između Krista, apostola i Crkve označen je glagolima objaviti (Christus revelat), predati (Apostoli tradurit), vjerovati (Ecclesia credit). Hristos objavljuje, apostoli predaju, a Crkva veruje.[3] Za Ireneja je poglaviti sadržaj usmene tradicije ono što inače naziva pravilom vjere.[1]
Izvori Uredi
- ↑ 1,0 1,1 Tomislav J. Šagi-Bunić - Povijest kršćanske literature (svezak I) (scribd)
- ↑ Irenej, Adversus haereses. 3, 3, 1
- ↑ Irenej, Adv. haer. 2, 30, 9
Vidi još Uredi
Vanjske veze Uredi
- Sacred Oral Tradition by John Salza
- Sacred Scripture and Sacred Tradition Arhivirano 2008-05-14 na Wayback Machine-u Numerous papers by Dave Armstrong