Stokholmski sindrom

Stokholmski sindrom je naziv psihološkog stanja koje nastaje u situacijama u kojima dolazi do zbližavanja otmičara i talaca. Zbližavanju otmičara i njihovih žrtava doprinosi vreme provedeno u takvoj situaciji; što više vremena protekne, veća je mogućnost stvaranja stokholmskog sindroma, a s tim i manja verovatnoća povređivanja talaca. Takođe, zbližavanju mogu da doprinose veličina prostorije u kojoj se zajedno nalaze otmičar i talac, ispunjavanje zahteva kojima su vlasti izašle u susret, sličnost političkih stavova itd.

Stokholmski sindrom ne nastaje u situacijama kada su taoci izolovani, kada nemaju kontakt sa otmičarima, ili kada ima nasilničkog ponašanja od strane otmičara prema taocima ili drugim licima.

Poreklo imena uredi

Naziv stokholmskog sindroma uveo je kriminolog i psihijatar Nils Bejerot posle neuspele pljačke banke i otmice na Normalmstorgu u Stokholmu, od 23 do 28. avgusta 1973. Taoci su se emocionalno vezali za otmičare, pa su posle opravdavali njihove postupke čak i nakon svog oslobođenja. Kasnije, tokom sudskog procesa, taoci su nerado govorili o otmici.

Vidi još uredi

Literatura uredi

Vanjske veze uredi