Splitski crkveni sabori

Splitski crkveni sabori, skupni naziv za više crkvenih sabora koji su se održali u Splitu u ranom srednjem vijeku, a čiji su zaključci imali značaj za prostor čitave ondašnje hrvatske države.

Splitski crkveni sabor 925., rad Celestina Medovića

U ovom kontekstu, osobito su važna dva sabora održana u 10. stoljeću, a sazvana u doba pape Ivana X.

Prvi crkveni sabor iz 925.Uredi

Prvi crkveni sabor sazvao je papa Ivan X., a održan je u Splitu 925. godine. Glavna zadaća tog sabora bila je riješavanje pitanja crkvene jurisdikcije na području Hrvatske i Dalmacije te iskorjenjivanje "Metodijeve nauke", odnosno slavenskog jezika u liturgiji i glagoljice.[1] [2]

Uoči održavanja sabora, papa je poslao dva legata; ankonskog biskupa Ivana i palestrinskog biskupa Leona koji su uručili dva pisma. Jedno slavenskim vladarima, a drugo splitskom nadbiskupu i ostalim dalmatinskim biskupima.[3]

Na saboru, kojem je nazočio i hrvatski kralj Tomislav († o.928.) i zahumski knez Mihajlo Višević, raspravljalo se o raznim crkveno-organizacijskim i disciplinskim pitanjima te je doneseno petnaest zaključaka. Najvažnije je bilo pitanje sjedišta nove crkvene pokrajine za Dalmaciju i Hrvatsku. Na metropolitansku čast pretendirali su splitski nadbiskup Ivan, kao nasljednik salonitanske Crkve koju je osnovao još navodni učenik apostola Petra sv. Dujam, zadarski biskup Formin i ninski biskup Grgur Ninski. Odlukom sabora (točka 1.), odlučeno je da će metropolitansku vlast zadobiti ona crkva i grad, gdje počivaju svete kosti blaženoga Dujma[4], dakle Split.

Nadalje, točkama 2, 3, 8 i 9. dogovoreno je pitanje granica među pojedinim biskupijama, a točkama 4. i 5. regulirani su crkveni posjedi. Što se tiče svećenstva, točkom 14. definira se neraskidivost kršćanske ženidbe i školovanja svećeničkog podmlatka, dok se točkom 15. regulira pitanje svećeničke ženidbe. Kazne u slučaju teških zločina kao što su ubojstvo gospodara, svećenika ili vladara sadržane su u točkama 6, 7 i 13. Točkom 11. posebno se naglašava da je od sada i ninski biskup sufragan splitskog metropolite. Donesena je i odluka uperena protiv glagoljaškog svećenstva kojom se zabranjivalo zaređivanje i promicanje u više redove onima koji nisu znali latinski (točka 10.).[5]

Pošto u spisima sa ovoga sabora nije kao jedan od navedenih sudionika bio spomenut bizantski strateg Dalmacije, te pošto je navedeno da je Grguru bila ponuđena Sisačka biskupija, povijesničari to smatraju dokazom da je Tomislav vladao dalmatinskim gradovima i područjem nekadašnje Panonske Hrvatske, odnosno savsko-dravskim međuriječjem.

Drugi crkveni sabor iz 928.Uredi

Budući da se Grgur Ninski žalio papi na odluku splitskog sabora, papa je naredio sazivanje drugog crkvenog sabora koji bi razriješio sporna pitanja. Drugi je sabor održan 928. godine, također u Splitu pod predsjedanjem papina legata, biskupa Madalberta. Na tom saboru je potvrđen prvobitni zaključak o primatu splitskog nadbiskupa kao metropolite, a donesena je i odluka o ukidanju ninske biskupije, jer nije imala antičku tradiciju. Grguru je u zamjenu ponuđen izbor jedne od tri slobodne biskupije, da bi kasnije po nalogu pape Lava VI. preuzeo skradinsku.[6] Splitskom nadbiskupu dano je pravo na župe i na teritoriju Hrvatske, a svi biskupi su ujedno strogo prekoreni zbog posezanja za tuđim područjima i svima se nalaže poslušnost splitskom nadbiskupu.[7]

Drugi važniji crkveni sabori u SplituUredi

  • Reformni pokret za Dmitra Zvonimira i Petra Krešimira IV. bio je u punom zamahu, zahtijevao je ukidanje simonije i nikolaitizma, zabranu nošenja brade
  • 1060. godine – Treći crkveni sabor u Splitu – svi svećenici moraju znati latinski jezik, nije ukinuta glagoljica niti slavensko bogoslužje
  • protiv ovih reformi pobunio se jedan dio svećenstva – izabiru protureformnog biskupa, središte pobune: kvarnerski otoci
  • pobjeda reformne stranke: Petar Krešimir IV. izdaje brojne darovnice (sv. Marija u Zadru)

ReferenceUredi

  1. Goldstein, I., str. 278.-279.
  2. Povijest, srednji vijek, str. 92.
  3. Zelić-Bučan, Benedikta, str. 135.
  4. Goldstein, I., str. 279.
  5. Zelić-Bučan, Benedikta, str. 136.
  6. Povijest, srednji vijek, str. 92.
  7. Zelić-Bučan, Benedikta, str. 136.

LiteraturaUredi