Slavko Kvaternik
Slavko Kvaternik (1878. - Zagreb, 13. lipnja 1947.), političar, vojskovođa NDH, doglavnik, ministar hrvatskog domobranstva.
.JPG)
Nakon vojne akademije, Kvaternik služi kao stožerni časnik u Austo-ugarskoj vojsci u Prvom svjetskom ratu, te je pobočnik slavnom maršalu Svetozaru Borojeviću. Za vrijeme rata odlikovan je najvišim njemačkim odlikovanjem Željeznim križem I. stupnja.
Oženio se Olgom Frank, kćerkom pravaškog vođe Josipa Franka.
Poslije rata 1918, kao podpukovnik priključuje se Narodnom vijeću SHS u kojem postaje glavar stožera vojske. U prosincu 1918. zapovijeda hrvatskim postrojbama koje uspješno izbacuju Mađarsku vojsku iz Međimurja. U vojsci Kraljevine Jugoslavije umirovljen je 1921. u činu pukovnika.
Politički se angažira 1921 nakon odlaska u mirovinu, prvo u Hrvatskoj stranci prava, a potom u ustaškom pokretu. Na poziv Ante Pavelića u listopadu 1932. u Bresci sudjeluje na sastanku o stvaranju i jačanju ustaških vojnih postrojbi. Nakon atentata u Marseilleu, 1934.-35. interniran je u Crnoj Gori. Godine 1936.-41. ravnatelj je Zadruge "Hrvatskog radiše", izabran zalaganjem Vladka Mačeka. Na čelu je domovinskog vodstva ustaškog pokreta, 1939. sudjeluje u osnivanju i vodi društvo "Uzdanica", čiji ogranci i povjerenici postaju nositelji ustaškog pokreta u Banovini Hrvatskoj, uspostavlja vezu s hrvatskim časnicima u vojsci Kraljevine Jugoslavije. Početkom travnja 1941. uspostavlja kontakt s izaslanikom Njemačke E. Veesenmayerom, pregovara sa zastupnicima i predsjednicima kotarskih organizacija HSS-a.
Nakon odbijanja Vladka Mačeka da pod zaštitom Njemačke preuzme vodstvo u Hrvatskoj, u ime poglavika A. Pavelića, uz asistenciju E. Veesenmayera, 10. travnja 1941, nakon ulaska njemačke vojske u Zagreb proglašava Nezavisnu Državu Hrvatsku. Organizira privremenu vladu - Hrvatsko državno vodstvo. Nakon povratka A. Pavelića službeno postaje drugim čovjekom NDH, član je Glavnog ustaškoga stana, poglavnikov zamjenik, ministar domobranstva, doglavnik, ustaški krilnik i vojskovođa. Sa skupinom bivših časnika austrougarske i jugoslavenske vojske organizira oružane snage NDH, stalno posreduje u sukobima ustaških i domobranskih časnika.
Uz Mladena Lorkovića i Vladimira Košaka, glavni je zagovornik pronjemačke politike u užem ustaškom vodstvu. Potkraj srpnja 1941. posjećuje A. Hitlera, a primaju ga drugi vodeći dužnosnici Trećeg Reicha (Ribbentrop, Keitel itd). Krajem kolovoza 1941. njegova supruga izvršila je samoubojstvo, navodno zbog svojega židovskoga podrijetla i uloge koju su njezin suprug, a posebno sin Eugen imali u NDH. Protivio se progonima pristaša HSS-a i politici terora koju je provodio njegov sin Eugen (kojega je u jednom razgovoru s generalom E. Glaiseom von Horstenauom opisao, u duhovnom pogledu, Pavelićevim, a ne svojim sinom[nedostaje referenca]). Na njegovo zalaganje A. Pavelić je u veljači 1942. sazvao Hrvatski državni sabor.
U rujnu 1942. A. Pavelić, učvršćujući svoju apsolutnu vlast, nakon što je stekao povjerenje Nijemaca i osigurao potporu S. Kaschea, započinje akciju za njegovo uklanjanje, obrazlažući to njegovom odgovornošću za loše stanje u oružanim snagama. Na Pavelićev zahtjev, 5.X.1942. odlazi na odmor u Slovačku, praktično oslobođen svih dužnosti. Vrati se 22.XII.1942. i već 29..XII.1942. uputio poglavniku pismo u kojem je izjavio da se povlači iz Vlade i u poglavnikove ruke predaje Ministarstvo domobranstva, te je i formalno 4.I.1943. razrješen dužnosti. Zadržao čin vojskovođe u miru te se povukao u Austriju. Živio je na Semmeringu a potom u Bad Gasteinu. Istodobno je uklonjen i njegov sin Eugen.
Neuspješno se pokušao aktivirati nakon kapitulacije Italije i u vrijeme pregovora s HSS-om 1943.-44. Nakon sloma NDH, uhitili su ga Amerikanci (12.VII.1945.) i odveli u zatvor Zemaljskog suda u Salzburgu, potom u istražni zatvor u Gmundenu i u koncentracijski logor u Glasenbachu kraj Salzburga, te 9.IX.1946. izručili Jugoslaviji. Osuđen je na smrt 6.VII. 1947. te je strijeljan je u Zagrebu 13. lipnja 1947.