Sami Frashëri

(Preusmjereno sa stranice Sami Frašeri)

Sami Frašeri (alb. Sami bey Frashëri, tur. Semseddin Sami; Frašer, 1. jun 1850. — Istanbul, 18. jun 1904.) je bio filolog, dramski pisac, književnik i autor rečnika[1].

Sami Frashëri
Biografske informacije
Rođenje1. jun 1850. (1850-06-01)
Frašer (Rumelija, Osmansko carstvo)
Smrt18. jun 1904. (dob: 54)
Istanbul (Osmansko carstvo)
Obrazovanje
Zanimanjepisac i filozof

Porodica i obrazovanjeUredi

Rođen je u brdskom selu Frašer, danas na krajnjem jugo–istoku Albanije a tada se nalazilo u Janjinskom ajaletu u sustavu pokrajine Rumelije u Osmanskom carstvu. Potiče iz porodice osmanskih vlastelina (vidi : porodica Frashëri). Otac mu je bio Halid-beg Frašeri (1797–1859) a majka Emina iz Korče, koja je bila potomak sultana Bajazita II, Mehmeda Fatiha i Imrahor Ilijas-bega (1408–1511). Osnovno obrazovanje je stekao u rodnom Frašeru, gdje je uzimao privatne časove kod Kalkandelenli Mahmud efendije. Dok je još bio dete umrli su mu i otac (1859) i majka (1861).[1] Nakon smrti roditelja, Sami je se sa svojom braćom preselio u Janjinu[1] u kojoj je za sedam godina završio osmogodišnju Zosimaja školu na grčkom jeziku. U Zosimaja školi Sami je naučio grčki, talijanski i francuski jezik. Pohađao je i privatne časove arapskog i persijskog jezika.

U IstanbuluUredi

Samijeva karijera je se razvila za vrijeme sultanata Abdulhamida II. (1876–1909). Posle završene Zosimaja škole, bio je jedno vrijeme časnik u upravi Janjinskog ajaleta (1871)[2], potom je odselio je u Istanbul (1871/1872) gdje je surađivao sa Naimom. Naim je međutim obolio od sušice i vratio se u Frašer, Sami je ostao u Istanbulu i u novembru 1872. je osnovao časopis Hadîka (Vrt) zajedno sa Namik Kemalom, Ebüzziyom Tevfikom i drugim intelektualcima. U to vrijeme je se pridružio krugu Mladih Osmanlija. 1872. je objavio na turskom jeziku roman Ta'aşşûk-ı Tal'at ve Fitnât[3], prvi turski roman i djelo koje je imalo dosta uspjeha u svoje vrijeme, pa će postati uzorak i za druge romanopisce. U maju 1873. je postao urednik Hadîke. Istovremeno je prevodio sa francuskog jezika[1]. 1874. je napisao dramsko djelo Besâ yâhut Âhde Vefâ[4]. Premijera ovog zanimljivog djela je se odigrala u Istanbulu 6. aprila 1874. [4] U junu 1874. otputovao je u Tripoli gdje je tijekom devet mjeseci uređivao vilajetski list Tarabulus, pak razlog njegovog odlaska u Libiju nije posve jasan[2].
U godinama 1877–1881 surađivao je u Albanskom narodnom pokretu uz brata Abdulu, sudjelući u Komitetu za zaštitu prava albanskog naroda, u Prizrenskoj ligi i u Albanskom komitetu u Janjini.
U poznim godinama je živio u Istanbulu gdje je pisao za razne listove. Neki su njegovi članci zabranjivani pa čak ga je sultan Abdul Hamida II osuđivao na kućni pritvor[1]. U tim godinama je se posvetio svom filološkom radu. Preminuo je nakon duge bolesti 1904. godine u svojoj kući u istanbulskoj četvrti Erenköy (Kadıköy).

Porodica u IstanbuluUredi

 
Sami Frašeri sa suprugom Eminom

Oženio je Eminu i imali su sina Alija Sami Yena (1886 – 1951), koji je bio nogometaš, te osnivač i predsjednik nogometnog odjela Galatasaraya, što će kasnije postati najuspješniji nogomenti klub u Turskoj.

Intelektualac Sami FrašeriUredi

Frašerijeva djela se uglavnom odnose na problematku jezika[1]. Sami je bio najtalentiraniji od braće Frašeri[2]. Napisao je više kvalitetnih dramskih djela, na turskom naravno, a Besa (1874) je također bitna, naročito zbog teme, za razvoj prvog albanskog kazališta.
Njegov Talat i Fitnat (1872) je prvi moderni roman u Turskoj književnosti, mada još uvijek prati uobičajene strukture ljubavng romana u 19. stoljeću. Istovremeno, to neki smatraju jednim od prvih romana u Albanskoj književnosti.
Bio je vrstan jezikoslovac, prevodilac i učenjak, možda najvažniji turski leksikograf svoga vremena[2]. Vrlo važan – i veoma obiman – je njegov rad na polju lingvistike, jer je Sami Frashëri zaista jedan od glavnih reformatora suvremenog turskog jezika : reforma abecede, gramatika po modernoj metodologiji, pravopis, prvi moderni rječnik, enciklopedija. S njime se priprema cezura između turskog jezika osmanliske ere i suvremenog turskog jezika u Ataturkovoj republici. Mislio je da su Turci čitava skupina naroda koja je govorila turski[1] a da je turskom jeziku bila nužna reforma. Nastojao je za jezičnim purizmom.
Mnogo je pisao za novine i časopise. Bio je istanbulski intelektualac i kozmopolit, politički aktivan u modernističkoj struji (Mlade Osmanlije) koja je tekla kroz tursko društvo pri kraju 19. stoljeća. S druge strane imao je itekako bitnu ulogu u pokretu Rilindja Kombëtare odnosno u Albanskom narodnom preporodu, u kojem ga neki smatrao jednim od glavnih ideologa[2].

Izabrana djelaUredi

  • tur. Taaşşuk-ı Talat ve Fitnat (Ljubav Talata i Fitnete; roman, 1872)
  • tur. Besâ yâhut Âhde Vefâ (Besa ili Časna riječ; dramsko djelo, 1874)
  • tur. Seydi Yahya (dramsko djelo, 1875)
  • tur. Gâve (dramsko djelo, 1876)
  • tur. Kamûs-ı Fransevî (francusko–turski rječnik, 1882–1905)
  • tur. Usûl-ü Tenkîd ve Tertîb (pravopis turskog jezika, 1886)
  • tur. Kamûs-ül Â'lâm (enciklopedija, 6 toma, 1889–1898)
  • tur. Nev-usûl Sarf-ı Türkî (gramatika suvremenog turskog jezika, 1891)
  • tur. Yeñi Usûl-ü Elifbâ-yı Türkî (turski alfabetski sustav, 1898)
  • tur. Kamusi Turki (turski rječnik, 1901)
  • tur. Usûl-ü Cedîd-i Kavâ'id-i 'Arabiyye (metodologija učenja arapskog jezika, 1910)
  • tur. Tatbîkât-ı 'Arabiyye (vježbe arapskog jezika, 1911)
  • tur. Mezalim-i Endülûs (dramsko djelo, neobjavljeno)
  • tur. Vicdân (dramsko djelo, neobjavljeno)

Vidi jošUredi

IzvoriUredi

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 Redžep, Škrijelj. „Rožaje u KÂMÛSU'L-AL'ÂM-u Šemsettina Samija” (html). Arhivirano iz originala na datum 2010-10-02. Pristupljeno 23. jul 2010. 
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 (de) Elsie, Robert (2001). „Die Drei Frashëri–Brüder”. Staatliches Museum für Völkerkunde, München. Pristupljeno 08. 06. 2021.  str. 147–152.
  3. tur. Ta'aşşûk-ı Tal'at ve Fitnât; alb. Dashuria e Talatit me Fitneten; sh. Ljubav između Talata i Fitnate
  4. 4,0 4,1 „Robert Elsie, Albanian Theatre”. Pristupljeno 08. 06. 2021. 

BibliografijaUredi