Rukovodstvo
Rukovodstvo je uticaj i proces uticaja na ljude, na način da oni spremno i poletno teže ka ostvarenju skupnih ciljeva. Vođenjem se nastoji postići da zaposlenici rade pouzdano i gorljivo.
Najvažniji činilac rukovodstva jeste sam vođa koji se postavlja na čelo kako bi podstaknuo druge da ostvare postavljene ciljeve.
Osnovno načelo rukovodstva
urediS obzirom da ljudi nastoje slediti one koji im, prema njihovom mišljenju, nude sredstva za zadovoljenje njihovih vlastitih ciljeva, to znači da što više menadžeri razumiju ono što motivira podređene i kako ta motivacija djeluje, te što više u proizvođenju svojih akcija koriste to razumevanje, to će, verojatno, biti uspešniji kao vođe.[1]
Veštine rukovodstva
uredi- sposobnost uspešnog i odgovornog korištenja moći (bez zloupotrebe)
- sposobnost razumijevanja da ljudska bića imaju različite motive
- sposobnost inspiriranja
- sposobnost podsticanja motivacije.
Stilovi rukovodstva
urediSvaki menadžer mora imati svoj stil vođstva i sam odlučuje na koji će način voditi organizaciju. Izbor stila vođstva zavisi od:
- karakteristika vođe
- sila koje dolaze od podređenih
- sila koje definišu situaciju.
Situacijski (kontingencijski) pristup rukovodstvu
urediUspešnost vođstva se temelji na faktorima šire radne zajednice i stoga je teško reći koji stil vođstva je najbolji. Stil vođstva zavisi od konkretne situacije.
Dva su se naučnika najviše bavila ovim pristupom, Fred Fiedler(en) i Robert House(en).
Fiedlerov situacijski pristup
urediFiedler smatra da ljudi postaju vođe ne samo zbog osobnih karakteristika već i zbog različitih situacijskih činioca, te interakcije između vođe i članova skupine. On predlaže dva stila vođstva :
Fiedler je identifikovao tri kritične dimenzije koje mogu pomoći pri odabiru najuspješnijeg stila vođstva. To su:
- pozicija moći
- stupanj do kojega moć pozicije omogućuje vođi pridobivanje članova skupine na slaganje s njegovim smjerom → organizacijski autoritet.
- struktura zadatka
- stupanj do kojeg zadatak može biti jasno definiran.
- stupanj do kojeg se ljudi mogu smatrati odgovornima za taj zadatak.
- odnosi vođe i članova skupine
- najvažnija dimenzija jer se odnosi na stupanj do kojega članovi skupine simpatiziraju, veruju mu i spremni su ga slediti.
Teorija puta do cilja
urediHouse smatra da je osnovna funkcija vođe da pojasni i postavi ciljeve, te da pomogne podređenima da pronađu najbolji put za dosezanje ciljeva i uklanjanje prepreka na tom putu. Bit ove teorije je da vođa utiče na put između ponašanja i ciljeva. To se može postići:
- definisanjem pozicija i uloga
- uklanjanjem prepreka postignuću
- pridobivanjem pomoći članova skupine u postavljanju ciljeva
- podsticanjem skupne kohezije
- smanjivanjem stresa i vanjske kontrole.
Ova teorija takođe nije dala odgovor koji stil vodstva je najbolji. Definiše četiri stila vodstva :
- podržavajuće vodstvo
- razmatra potrebe zaposlenih i stvara ugodnu organizacijsku klimu.
- participativno vodstvo
- podređeni mogu utjecati na odluke nadređenih (rezultira povećanom motivacijom).
- instrumentalno vodstvo
- daje podređenima smernice i šta se od njih očekuje.
- vodstvo orijentirano na postignuće
- postavljanje izazovnih ciljeva, traženje poboljšanih rezultata i poverenje da će podređeni ostvariti visoke ciljeve.
Izvori
urediLiteratura
uredi- Blake, R.; Mouton, J. (1964). The Managerial Grid: The Key to Leadership Excellence. Houston: Gulf Publishing Co..
- Carlyle, Thomas (1841). On Heroes, Hero-Worship, and the Heroic History. Boston, MA: Houghton Mifflin. ISBN 1-4069-4419-X.
- Fiedler, Fred E. (1967). A theory of leadership effectiveness. McGraw-Hill: Harper and Row Publishers Inc..
- Heifetz, Ronald (1994). Leadership without Easy Answers. Cambridge, MA: Harvard University Press. ISBN 0-674-51858-6.
- Hemphill, John K. (1949). Situational Factors in Leadership. Columbus: Ohio State University Bureau of Educational Research.
- Hersey, Paul; Blanchard, Ken; Johnson, D. (2008). Management of Organizational Behavior: Leading Human Resources (9th izd.). Upper Saddle River, NJ: Pearson Education. ISBN 0-13-017598-6.
- Miner, J. B. (2005). Organizational Behavior: Behavior 1: Essential Theories of Motivation and Leadership. Armonk: M. E. Sharpe.
- Spencer, Herbert (1841). The Study of Sociology. New York: D. A. Appleton. ISBN 0-314-71117-1.
- Tittemore, James A. (2003). Leadership at all Levels. Canada: Boskwa Publishing. ISBN 0-9732914-0-0.
- Vroom, Victor H.; Yetton, Phillip W. (1973). Leadership and Decision-Making. Pittsburgh: University of Pittsburgh Press. ISBN 0-8229-3266-0.
- Vroom, Victor H.; Jago, Arthur G. (1988). The New Leadership: Managing Participation in Organizations. Englewood Cliffs, NJ: Prentice-Hall. ISBN 0-13-615030-6.
- Van Wormer, Katherine S.; Besthorn, Fred H.; Keefe, Thomas (2007). Human Behavior and the Social Environment: Macro Level: Groups, Communities, and Organizations. US: Oxford University Press. ISBN 0-19-518754-7.
- Montana, Patrick J.; Bruce H. (2008). Management. Hauppauge, New York: Barron's Educational Series, Inc. ISBN 0-944740-04-9.
- Schultz, Duane P. Schultz, Sydney Ellen (2010). Psychology and work today : an introduction to industrial and organizational psychology (10th izd.). Upper Saddle River, N.J.: Prentice Hall. str. 171. ISBN 978-0205683581.
- House, Robert J. (1971). „A path-goal theory of leader effectiveness”. Administrative Science Quarterly (Johnson Graduate School of Management, Cornell University) 16 (3): 321–339. DOI:10.2307/2391905. JSTOR 2391905.
- House, Robert J. (1996). „Path-goal theory of leadership: Lessons, legacy, and a reformulated theory”. Leadership Quarterly 7 (3): 323–352. DOI:10.1016/S1048-9843(96)90024-7.
- Lewin, Kurt; Lippitt, Ronald; White, Ralph (1939). „Patterns of aggressive behavior in experimentally created social climates”. Journal of Social Psychology: 271–301.
- Kirkpatrick, Edwin A. (1991). „Leadership: Do traits matter?”. Academy of Management Executive 5 (2). Arhivirano iz originala na datum 2010-06-27. Pristupljeno 2015-07-23.
- Lorsch, Jay W. (Spring 1974). „Review of Leadership and Decision Making”. Sloan Management Review.
- Spillane, James P.; et al., Richard; Diamond, John (2004). „Towards a theory of leadership practice”. Journal of Curriculum Studies 36 (1): 3–34. DOI:10.1080/0022027032000106726.
- Vroom, Victor; Sternberg, Robert J. (2002). „Theoretical Letters: The person versus the situation in leadership”. The Leadership Quarterly 13 (3): 301–323. DOI:10.1016/S1048-9843(02)00101-7.
- Christian Bourion: A Management System Exempt from Power: Learning to Manage with Consideration for Others. 2006, ISBN 0-230-00218-8 (Le management sans pouvoir. 2001, ISBN 978-2-7472-0128-5).
- Knut Bleicher: Das Konzept Integriertes Management. 7. Auflage. Frankfurt/New York 2004, ISBN 3-593-37634-2.
- Stuart R. Levine, Michael A. Crom, Dale Carnegie: The leader in you: how to win friends, influence people, and succeed in a changing world. Simon & Schuster, New York 1993, ISBN 0-671-79809-X.
- Oswald Neuberger: Führen und führen lassen. Völlig neubearb. 6. Auflage. UTB, Stuttgart 2002, ISBN 3-8252-2234-9.
- Daniel F. Pinnow: Führen - Worauf es wirklich ankommt. 5. Auflage. Gabler, Wiesbaden 2005, ISBN 3-8349-0016-8.
- Horst-Joachim Rahn: Erfolgreiche Teamführung. 6. völlig überarb. Auflage. Hamburg 2010, ISBN 978-3-937444-66-6.
- Ders.: Personalführung kompakt. Ein systemorientierter Ansatz. Oldenbourg, München 2008, ISBN 978-3-486-58506-3.
- Hans-Joachim Reeb, Siegfried-Michael Moerchel (Hrsg.): Menschenführung. Praktisches Handbuch für Vorgesetzte in der Bundeswehr. Walhalla, Regensburg u.a. 1992, ISBN 3-8029-6012-2.
- Max Graf zu Solms: Führerbestellung. (Bau und Gliederung der Menschengruppen. Teil II) Leipzig 1932.
- Peter Steinkellner: Systemische Intervention in der Mitarbeiterführung. Carl-Auer-Verlag, Heidelberg 2005, ISBN 3-89670-347-1.
- Jürgen Weibler: Personalführung. Vahlen, München 2001, ISBN 3-8006-2675-6.
- Rolf Wunderer: Führung und Zusammenarbeit. 5. Auflage. München/Neuwied, ISBN 3-472-05250-3.