Drugi čečenski rat – razlika između verzija
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka izmjene |
|||
Red 38:
Hasvjurtski sporazum je Čečeniju učinio ''[[de facto]]'' nezavisnom, s obzirom da je odredio da će se pitanje njenog državnopravnog statusa riješiti "prije 31. decembra 2001. godine". {{sfn|Kramer|2004|loc=str. 5-63}} Nekoliko mjeseci nakon ruskog povlačenja su u februaru 1997. održani predsjednički i parlamentarni izbori, čije se rezultate Rusija obavezala priznati. Za mjesto predsjednika su se natjecali general [[Aslan Mashadov]], proslavljeni ratni zapovjednik, koji je nastojao nastaviti politiku u ratu ubijenog Dudajeva, a prema kome je ČRI trebala biti [[sekularizam|sekularna]] [[nacionalna država]] po uzoru na [[Turska|Tursku]] i oslonjena na [[zapadni svijet]]; tome su se, pak, s druge strane, suprotstavljali konzervativni islamisti na čelu sa dotadašnjim v.d. predsjednika [[Zelimhan Jandarbijev|Zelimhanom Jandarbijevim]], a još više ratni zapovjednici poput [[Šamil Basajev|Šamila Basajeva]] koji su, pod uticajem dobrovoljaca iz [[Arapski svijet|arapskog svijeta]] prihvatili [[vahabizam]] te nastojali poratnu Čečeniju oblikovati po striktnom tumačenju [[islam]]a. Mashadov je pobijedio na izborima te je 12. maja 1997. u Moskvi potpisao [[Moskovski mirovni sporazum (1997)|Rusko-čečenski mirovni sporazum]] kojim su se obje strane obavezale međusobne odnose regulirati "po načelima međunarodnog prava", a što je sa čečenske strane protumačeno kao rusko implicitno priznanje nezavisnosti.
S druge strane, nezavisnost ČRI nikada nije bilo eksplicitno priznata u svijetu (s izuzetkom [[Islamski Emirat Afganistan|Afganistana]] pod [[talibani|talibanskom]] vlašću). Mashadovljeva vlada se brzo suočila s ozbiljnim ekonomskim i drugim problemima uzrokovanim ratnim razaranjima, uključujući 40 % stanovništva u izbjeglištvu. Rusija je, temeljem
Pogoršanju situacije u Čečeniji je, s vremenom, doprinijelo i to što se veliki dio stanovništva, suočen s potpunim kolapsom ekonomije, okrenuo kriminalu kao tradicionalnom sredstvu za rješavanje egzistencijalnih pitanja. Osim krađe i krijumčarenja [[nafta|nafte]], posebno su popularne postale [[otmica|otmice]] u svrhu naplaćivanja otkupnine, a čije su žrtve, osim Čečena, postajali i drugi ruski državljani, pa i strani humanitarni aktivisti, diplomati te stručnjaci koje je Mashadov pozvao kako bi mu pomogli u obnovi zemlje. Najpoznatiji i najkontroverzniji takav slučaj je bila [[otmica inženjera Granger Telecoma]] u jesen 1998. godine, koja je završila [[dekapitacija|pogubljenjem]] talaca zabilježenim video-kamerom i na duži rok zaustavilo planove o zapadnim investicijama. Čečenija je s vremenom počela tonuti i kaos i anarhiju. {{sfn|Sulejmanov|2005|loc=str. 48-49}} Mashadovljevi pokušaji da svojim autoritetom zavede red i mir, koji su uključivai proglašenje [[izvanredno stanje|izvanrednog stanja]] 22. juna 1998. godine, nisu urodili plodom; Mashadova su radikali i vahabiti optuživali za "mekani" stav prema Rusiji, a pod njihovim pritiskom je u novembru 1998. godine preimenovao državu u Islamsku Republiku Ičkeriju i službeno uveo [[šerijatsko pravo]].
Red 44:
Međutim, ni ti ustupci nisu spriječili da se Mashadovljeva vlast ograniči na područje [[Grozni|Groznog]], dok su ostatak zemlje kontrolirale lokalni [[gospodari rata]] i njihove [[milicija|milicije]], od kojih su neke podržavale, a neke, poput onih pod vodstvom [[Sulim Jandarbijev|Sulima Jandarbijeva]], bile u otvorenom sukobu sa vahabitima. Nasilje u Čečeniji je novu eskalaciju dobilo 5. marta 1999. kada su na aerodromu Grozni nepoznati napadači oteli [[Genadij Špigun|Genadija Špiguna]], službenog predstavnika ruskog Ministarstva unutrašnjih poslova u Čečeniji. Prema svjedočenju [[Sergej Stepašin|Sergeja Stepašina]], tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova, upravo je taj događaj potakao Jeljcinovu vladu da počne planirati novu invaziju.{{sfn|Nezavisna Gazeta|14.1. 2000}}
U međuvremenu su na promjenu, odnosno zaoštravanje ruske politike prema Čečeniji počele značajno uticati i druge unutrašnje i vanjske okolnosti. Godine 1998. je Rusija bila među zemljama izuzetno teško pogođenim azijskom ekonomskom krizom, a prije svega naglim padom cijena [[nafta|nafte]], koji je doveo do kolapsa [[Ruska Rublja|rublje]] i nagnao vladu da zatraži sporazum sa [[MMF]]-om. {{sfn|Gill|Young|2013|loc=str. 270}} Financijski kolaps se odrazio kroz brojne [[štrajk]]ova, blokade [[Transsibirska željeznica|Trans-sibirske željeznice]] {{sfn|Gill|Young|2013|loc=str. 322}} i redukcije struje u brojnim oblastima Rusije, što je gotovo u potpunosti nagrizlo ne samo popularnost, nego i autoritet Borisa Jeljcina. 15. maja 1999. je Jeljcin preživio pokušaj opoziva od strane nacionalističke i komunističke opozicije u [[Državna duma|Državnoj dumi]], pri čemu je jedna od točaka optužnice bila i "protivustavno" pokretanje Prvog čečenskog rata, odnosno tada počinjeni ratni zločini od strane ruske vojske. Još veći problem za Jeljcinovu vladu je predstavljala [[Kosovski rat|kosovska kriza]], odnosno ruski neuspjeh da diplomatskim sredstvima i vetom u UN spriječi i zaustavi [[Operacija Saveznička sila|NATO-vu]] vojnu intervenciju protiv [[SRJ]]. Ti su događaji kao jedno od najvećih poniženja u ruskoj historiji i svođenje nekadašnje supersile na "tigra od papira", a zbog čega je Jeljcinova vlada postala izuzetno motivirana da takvu reputaciju ukloni makar na vlastitoj teritoriji; istovremeno je NATO-va akcija shvaćena i kao presedan kojim bi se moglo opravdati oružano rješenje čečenskog pitanja.
==Uvod u rat==
{{glavni|Rat u Dagestanu}}
Zaoštravanje odnosa između Rusije i Čečenije se u proljeće počelo ogledati kroz niz incidenata, odnosno represivne mjere ruske vlade na rusko-čečenskoj granici. Jedan od prvih poteza je bila odluka vlasti [[Stavropoljski kraj|Stavropoljskog kraja]] 7. aprila da zatvore granicu, čemu je povod bilo ubojstvo četvorice lokalnih policajaca od strane bande kriminalaca koja je utočište našla u Čečeniji. Tadašnji premijer premijer [[Sergej Stepašin]] je odluku protumačio time da će "granica biti zapečaćena za gangstere, ne za civile. To će postati ratna zona".{{sfn|Szászdi|2008|loc=str. 138-139}} Rusko-čečenski pogranični problemi su doveli do promjene odnosa koji su naginjali prema vojnoj konfrontaciji, a ne prema suradnji kako bi se razriješili problemi. Stepašina retorika i mjere su bile još jedan pokazatelj da Moskva priprema novi rat u Čečeniji.{{sfn|Szászdi|2008|loc=str. 138-139}} U maju je zabilježen prvi ozbiljniji oružani incident prilikom koga su ruski helikopteri napali ciljeve u sjevernom dijelu Čečenije, navodno prilikom gonjenja militanata povezanih sa vahabističkim vođom [[Ibn Hatab]]om.
Prethodne godine je u [[Bujnakski rajon|Bujnakskom rajonu]], u centralnom dijelu susjednog Dagestana, proglašen tzv. [[Islamski Džamaat Dagestan]], radikalna islamska država sa sjedištem u selu [[Karamahi]]. Iako su njeni predstavnici u septembru 1998. postigli sporazum o nenapadanju sa republičkim vlastima, u aprilu 1999. je Ragaudin Mahomedov, radikalni dagestanski islamist, pozvao Čečene na [[džihad]] sa ciljem stvaranja zajedničke čečensko-dagestanske države. 17. aprila 1999. je u Groznom u tu svrhu održan kongres na kome su podršku dagestanskim vahabitima izrazili Basajev i Ibn Hatab te najavili formiranje dobrovoljačkih formacija koje će kasnije postati poznate kao [[Islamska međunarodna mirotvorna brigada]] (IMMB). {{sfn|Sulejmanov|2005|loc=str. 62}}
Red 63:
{{glavni|Rusko bombardiranje Čečenije 1999.}}
[[Datoteka:Aslan_Maskhadov.jpg|right|thumb|225px|Čečenski predsjednik Aslan Mashadov]]
1. oktobra 1999. je ruska strana svoje namjere obznanila izjavom premijera Putina da predsjednika Mashadova i vladu Čečenske Republike Ičkerije smatra "nelegitimnom". Moskva je tvrdila da se radi o "[[Antiterorista|antiterorističkoj operaciji]]" čiji je cilj "likvidirati terorističke skupine koje su našle utočište u Čečeniji".{{sfn|Human Rights Watch|2007|loc=str. 4}} Usprkos toga, prvih tjedana rata su još uvijek vladale nedoumice o krajnjim namjerama ili dosezima ruske akcije. Sumnjalo se da će ruske snage, nakon traumatičnih iskustava iz prvog rata pokušati ostvariti kontrolu nad Čečenijom, odnosno smatralo se da će se zadovoljiti simboličkom [[kaznena ekspedicija|kaznenom ekspedicijom]]. Tome je u prilog išla i ruska vojna propaganda koja je gotovo isključivo prikazivala zračne akcije, nastojeći ih usporediti s nedavnim akcijama [[NATO bombardovanje SR Jugoslavije|NATO-a protiv SRJ]].
▲1. oktobra 1999. je ruska strana svoje namjere obznanila izjavom premijera Putina da predsjednika Mashadova i vladu Čečenske Republike Ičkerije smatra "nelegitimnom". Usprkos toga, prvih tjedana rata su još uvijek vladale nedoumice o krajnjim namjerama ili dosezima ruske akcije. Sumnjalo se da će ruske snage, nakon traumatičnih iskustava iz prvog rata pokušati ostvariti kontrolu nad Čečenijom, odnosno smatralo se da će se zadovoljiti simboličkom [[kaznena ekspedicija|kaznenom ekspedicijom]]. Tome je u prilog išla i ruska vojna propaganda koja je gotovo isključivo prikazivala zračne akcije, nastojeći ih usporediti s nedavnim akcijama NATO-a protiv SRJ. <ref>{{Cite web |url= http://www.nytimes.com/1999/09/28/world/imitating-nato-a-script-is-adapted-for-chechnya.html |title= Imitating NATO: A Script Is Adapted for Chechnya|accessdate=25 decembar-просинац 2014 |author= Michael R. Gordon|date= September 28th, 1999 |work= [[New York Times]]|publisher= |archiveurl= |archivedate=}} </ref>Čak i kada su ruske trupe prešle granicu, vjerovalo se da neće ići dalje od rijeke Terek, odnosno da će se zadržati u sjevernom dijelu Čečenije, gdje je ravničarski teren bio manje pogodan za akcije čečenske gerile.
Tokom ruske ofenzive se počelo pokazivati kako je ona bila daleko bolje osmišljena i pripremljena od onih sa kojima je počeo Prvi čečenski rat. Prije svega je angažirano daleko više ljudstva - oko 90.000 u odnosu na 35.000, {{sfn|Youngs|2000|loc=str. 15}} pa je time na početku ostvarena daleko veća brojčana nadmoć nad čečenskim borcima kojih je na početku sukoba bilo oko 26.000.{{sfn|Jeffries|2004|loc=str. 44}} Nadalje, ruski stratezi, svjesni nedostataka u kvaliteti vlastitog ljudstva, taktike i opreme su umjesto toga nastojali koristiti kvantitativne prednosti u odnosu na neprijatelja, odnosno ograničenost njegovih resursa - tehničkih, materijalnih, a na kraju i ljudskih. Zbog toga je temelj bio u postepenoj eskalaciji ratnih aktivnosti i iscrpljivanju umjesto pokušaja da se rat riješi brzo u jednom potezu.
Rusko napredovanje je, usprkos toga, ispočetka bilo brzo. Već 5. oktobra su ruske snage izbile na rijeku Terek. Sljedeći dan je čečenski predsjednik Mashadov proglasio ratno stanje, a svoje sunarodnjake pozvao na "gazavat
[[Datoteka:Mass grave in Chechnya.jpg|left|thumb|225px|[[Masovna grobnica]] u Čečeniji]]
Do nove eskalacije sukoba je došlo 21. oktobra kada su ruske snage izvele [[napad balističkim projektilima na Grozni]], prilikom koga je poginuo veliki broj civila. Ruske zrakoplovne snage su prije toga neutralizirale veliki dio čečenske infrastrukture, uključujući [[mobitel|mobilnu]] mrežu i [[televizija|televiziju]]. Sve je to dovelo do panike, odnosno masovnog izbjeglištva velikog broja čečenskih civila, odnosno njihovog pokušaja da dođu na ratom nezahvaćena područja susjednih ruskih republika, prije svega [[Ingušetija|Ingušetije]]. Ruske vlasti su, unaprijed računajući na tu mogućnost, organizirale sistem tzv. ''filtracijskih punktova'' na kojima su se civili, pod izlikom neposjedovanja ruskih dokumenata ili "skitnje" masovno hapsile i smještale u [[koncentracioni logor|koncentracione logore]]. Njihova prava svrha je, međutim, bilo spriječavanje separatističkih militanata da se "utope" u civilno stanovništvo; vjeruje se da je u filtracijskim punktovima završio svaki peti Čečen i da je najmanje nekoliko desetaka hiljada bilo izloženo svakojakim premlaćivanjima, mučenjima i drugim vrstama zlostavljanja; ta je kampanja trajala nekoliko mjeseci. ▼
▲15.9., oko 15.000 ljudi se okupilo u Groznom kako bi prosvjedovali protiv ruske invazije i pozvali međunarodnu zajednicu da zaustavi daljnju agresiju.{{sfn|Vijeće Europe|2000|loc=str. 7}} Do nove eskalacije sukoba je došlo 21. oktobra kada su ruske snage izvele [[Napad balističkim projektilima na Grozni 1999.|napad balističkim projektilima na Grozni]], prilikom koga je
Do kraja 10. mjeseca, ruski vojnici su već kontrolirali trećinu Čečenije.{{sfn|Vijeće Europe|2000|loc=str. 8}} Prvotni ruski plan o "uništenju terorista" uskoro je proširen na stvaranje "sigurnosne zone" sjeverno od [[Terek|rijeke Terek]]. Do 11. mjeseca postalo je očito da rusko napredovanje ima i još širi cilj, kada je vojska prešla Terek i krenula na čečenski glavni grad [[Grozni]].{{sfn|Youngs|2000|loc=str. 16}} 29. oktobra su ruske snage započele akciju sa ciljem zauzimanja [[Gudermes]]a; ona je dovršena 10. novembra, pri čemu su Rusima prvi put značajnu podršku dale lokalne čečenske milicije, uključujući one pod vodstvom velikog muftije [[Ahmad Kadirov|Ahmada Kadirova]]. Njegovi motivi su navodno duboko neslaganje sa jačanjem vahabističkog pokreta u zemlji, kao i briga o lošem stanju čečenskog društva tijekom Mashadove vladavine.{{sfn|Sakwa|2005|loc=str. 265-288}} U borbama od 4. do 7. decembra je [[Bitka za Argun (Drugi čečenski rat|zauzet]] [[Argun]], a 14. decembra i [[Hankala]]. Dva tjedna kasnije, 26. decembra, otpočela je [[Druga opsada Groznog|velika ruska kampanja]] sa ciljem da zauzme Grozni. Smatra se da su neke ruske vojne operacije olakšali proruski čečenski suradnici unutar same Čečenije.{{sfn|Szászdi|2008|loc=str. 80}} Također postoje naznake da je rusko napredovanje u pojedinim slučajevima olakšala praksa obećavanja poštede pojedinih naselja od bombardiranja, ukoliko se tamošnji borci povuku ili predaju.{{sfn|Youngs|2000|loc=str. 16}} Ruska propaganda je, pak, također bila efikasnija nego u
===Borbe za Grozni===
{{main|Bitka za Grozni (Drugi čečenski rat)}}
[[Datoteka:
19. decembra 1999. su u Rusiji održani [[Parlamentarni izbori u Rusiji, 1999|izbori za Državnu dumu]] na kojima su opozicijski komunisti i nacionalisti izgubili veliki broj glasova, a pobjednikom postala tik stvorena stranka [[Jedinstvo (politička stranka)|Jedinstvo]], koja je okupljala pro-kremaljske političare, te čiji je jedina platforma bila nastavak rata u Čečeniji. Jeljcinov režim se, tako, nakon dugo vremena, prvi put doimao konsolidiranim, te je utoliko veći šok bio kada je 31. decembra 1999. Jeljcin najavio ostavku. Putin, koji je preuzeo dužnost kao v.d. predsjednika, je sugerirao nastavak politike rata kada je sljedeći dan posjetio ruske trupe na u Čečeniji i objavio da se "ne bore samo za kraj terorizma, već i za kraj dezintegracije Rusije".
Linija 84 ⟶ 82:
Već 2. januara su ruske snage pretrpile velike gubitke kada su Čečeni napali i uništili jednu oklopnu kolonu u selu Daba-Jurt. Sljedeći dana su čečenske snage iz opkoljenog Groznog izvele snažan protivnapad i zauzele selo Alhan-Hala. 9. januara je, pak, izvedena najveća [[Bitka za Argun (2000)|čečenska ofenziva]] u cijelom ratu, odnosno snažan napad duboko u pozadini ruskih snaga, zahvaljujući kome su Šali i Argun ponovno došli u čečenske ruke. Ruske snage su ih odatle uspjele otjerati tek nakon nekoliko dana žestokih borbi, i uz teške gubitke. Nakon tih događaja je ruski general [[Viktor Kazancev]] izjavio kako se svi čečenski muškarce između 10 i 60 godina moraju privesti kako bi provjerili imaju li veze sa borcima.{{sfn|Youngs|2000|loc=str. 18}} Rusko Ministarstvo unutarnjih poslova je navelo da je "uhitilo preko 10.000 osumnjičenih Čečena", od kojih je velik broj završio u raznim zatočeničkim centrima, poglavito u [[zatočenički centar Černokozovo|zatočeničkom centru Černokozovo]], u kojem su zabilježena [[mučenje|mučenja]] i okrutno postupanje.{{sfn|Human Rights Watch|X. 2000|loc=Summary}}{{sfn|Sweeney|15.10. 2000}}
Napad na Grozni se, međutim, nastavio, pri čemu su neko vrijeme dijelovi grada prelazili iz ruke u ruku. Ruske snage su 19. januara pretrpjele dotada najteži udarac kada je u zasjedi ubijen general [[Mihail Malofejev]], jedan od zapovjednika pohoda na Grozni; ruske snage su njegovo tijelo preuzele tek nekoliko dana kasnije.<ref>[[#HRW1-2-2000|Human Rights Watch, ''1.2. 2000.'']] - Background</ref> Nekoliko dana kasnije su ruske vlasti objavile da je tokom dotadašnje operacije u Čečeniji poginulo
Rusko napredovanje se, usprkos toga, nastavilo a čečenske snage počele sve više osjećati nedostatak municije i opreme, odnosno posljedice ruske blokade. Grozni je tijekom rata bio podvrgnut teškom bombardiranju i razaranju. Uništenje grada doseglo je takve razmjere da su ga neki usporedili da "čečenskim [[Staljingrad]]om".{{sfn|Guardian|1999}}{{sfn|Service|2006|loc=str. 164}} Grozni je postao najrazoreniji grad [[Europa|Europe]] 90-ih, te je pretrpio i veće štete od [[Vukovar]]a i [[Sarajevo|Sarajeva]].{{sfn|Sakwa|2005|loc=str. 182}} Nekoliko hiljada civila je poginulo tijekom opsade grada.{{sfn|Human Rights Watch|2004|loc=str. 130}} Nakon što je predsjednik Mashadov već ranije bio evakuiran na jug Čečenije, čečenski zapovjednici su donijeli odluku da se noću 31. januara/1. februara, koristeći snježnu oluju koja bi trebala sakriti njihove pokrete, povuku iz grada. Proboj je uspio, ali su Čečeni prilikom njega izgubili nekoliko stotina ljudi, uključujući neke od svojih najboljih zapovjednika.{{sfn|Youngs|2000|loc=str. 19}} Ruske snage su nedugo potom, u nastojanju da spriječe povlačenje, [[Bombardiranje Alkan-Jurta|bombardirali selo Alkan-Jurt]] pri čemu je poginuo veliki broj civila, a jedinice [[OMON]]-a su u naselju Novijee Aldi, predgrađu Groznog, [[Masakr u Novijem Aldiju|masakrirale nekoliko desetaka žitelja]]. Usprkos čečenskog povlačenja, ruske snage su, bojeći se mina iznenađenja i skrivenih snajpera. tek 6. februara simbolički podigle rusku zastavu iznad središta Groznog, nakon čega je Putin izjavio da je "grad oslobođen".
===Borbe na planinama===
Linija 99 ⟶ 97:
==Druga faza rata==
Nakon završetka konvencionalne faze rata, čečenska strategija se u mnogim detaljima naslanjala na [[gerila|gerilske]] aktivnosti slične onima u drugoj fazi Prvog čečenskog rata. Temeljila se na manjim jedinicama (od 15 do maksimalno 50 ljudi) koje su izvodili [[prepad]]e i [[zasjeda|zasjede]] na ruske vojne i paravojne formacije, ali i [[infiltracija|infiltraciji]] na područja na stvarnom i nominalnom ruskom kontrolom gdje su postavljane [[improvizirana bomba|improvizirane bombe]] na putevima ili objektima koje su koristile ruske snage i pro-ruske lokalne vlasti. Glavna svrha je bila prije svega skrenuti pažnju međunarodne javnosti na nastavak sukoba, a rusku javnost uvjeriti kako "čečenski problem", usprkos opetovanih tvrdnji Kremlja, nije riješen, odnosno da će se krvoproliće nastaviti sve dok se ruske snage ne povuku iz Čečenije i tako obnovi njena nezavisnost. U tome su Čečeni, pogotovo prvih nekoliko godina, imali određenih uspjeha, s obzirom da se dio ruske javnosti i političara počeo okretati protiv rata, a među zapadnim promatračima još od samog početka vladalo mišljenje kako će Putin, kao i njegov prethodnik, na kraju ipak biti prisiljen sjesti za pregovarački stol. Usprkos Putinovoj izjavi da će rat "uništiti [[terorizam]]", on je čak i povećan: 1999. bilo je sedam terorističkih napada u Kavkazu i 14 u Rusiji, da bi 2001. bilo jedanaest u Kakvkazu i jednaest u Rusiji, 2002. 18 u Kavkazu i 19 u Rusiji, a 2004. čak 30 napada u Kavkazu i 25 u Rusiji.{{sfn|GfbV|2005|loc=str. 7}}
Ruska strategija se, sa druge strane, temeljila na tzv. "čečenizaciji" sukoba. Putin je u maju 2000. službenim ukazom na području Čečenije uveo neposrednu predsjedničku upravu, a 11. juna je za njenog šefa imenovao Ahmada Kadirova. Time je simbolički signalizirana spremnost Moskve da izađe u susret bivšim militantima, čak i nauštrb lokalnih političara i gospodara rata koji su na njenoj strani bili od samog početka. Njima je dozvoljeno da brojnim područjima Čečenije upravljaju kao privatnim "feudima", bez previše obaziranja na ruske zakone, ali i elementarna ljudska prava {{sfn|Human Rights Watch|2007|loc=str. 4}}; zauzvrat se očekivalo da na sebe preuzmu glavni teret borbe protiv separatističkih militanata te tako rasterete federalne vojne i paravojne formacije. Tim je naporima su u prvim mjesecima i godinama ozbiljnu prepreku stvorili zločini ruske vojske, ali i nevoljkost njenih istaknutih predstavnika da sprovode novu politiku; kao primjeri se mogu navesti izjava generala Kazanceva prema kojoj se Grozni "nije smio obnoviti, nego ostaviti kao hrpa ruševina i upozorenje svim budućim izdajnicima Rusije", te slučaj pukovnika [[Jurij Budanov|Jurija Budanova]] koji je u velikom dijelu ruske javnosti slavljen kao heroj usprkos osude za ubistvo čečenske djevojke. Slaba sigurnosna situacija u Čečeniji se ogledala i kroz stopu ubistava, koja je, prema navodima organizacije [[Human Rights Watch]] godine 2002. iznosila između 110 i 140 na 100.000 stanovnika, što je Čečeniju daleko nasilnijom i opasnijom po život od notorne [[Kolumbija|Kolumbije]]. {{sfn|Human Rights Watch|30.5. 2003}}
Linija 107 ⟶ 105:
Čečenske snage su, međutim, tokom sljedećih nekoliko mjeseci izveli nekoliko spektakularnih akcija koje su trebale uzdrmati ruske vlasti. 17. septembra 2001. je na aerodromu u Groznom protuavionskim projektilom srušen helikopter [[Mi-8]] prilikom čega su poginula dva ruska generala, uključujući člana Generalštaba. Već sljedeći dan su čečenski militanti organizirali dotada najspektakularniji prepad na [[Gudermes]] u kome je sudjelovalo nekoliko stotina njihovih pripadnika. Nekoliko mjeseci kasnije je, pak, ruska tajna služba [[FSB]] postigla jedan od svojih najspektakularnijih uspjeha, kada je vahabističkog vođu Ibn Hataba likvidirala u njegovom skrovištu u [[klanac Pankisi|klancu Pankisi]] u susjednoj [[Gruzija|Gruziji]]; metoda kojom je to učinjeno - pismo Hatabove majke koje su nakon presretanja operativci umočili u [[nervni bojni otrov]] - je ukazalo na sve veći nedostatak skrupula kod obje strane. Hatabova smrt, međutim, nije obeshrabrila njegove suborce. 19. augusta 2002. je u rusku zrakoplovnoj bazi Hankala čečenskim projektilom [[Katastrofa Mi-26 u Čečeniji 19. augusta 2002.|srušen]] transportni helikopter [[Mi-26]]; u tom napadu, koga su Čečeni zabilježili video-kamerom i često koristili u propagandne svrhe, je poginulo 89 ruskih vojnika (oko 120 prema čečenskim navodima), a nakon čega je Putinova vlada bila prisiljena proglasiti dan nacionalne žalosti.
23. oktobra 2002. su Basajevljevi pristaše izveli dotada
Situacija u samoj Čečeniji se nije pretjerano poboljšala, te je u Groznom pred kraj godine izveden [[Napad kamiona-bombe u Groznom 2002|napad auto-bombom]] prilikom koga je razoreno sjedište pro-ruskih vlasti i poginulo 77 ljudi. Usprkos toga, vlada Ahmada Kadirova je 23. marta 2003. održala [[referendum]] na kome je izglasan novi Ustav Čečenske Republike, kojim je Čečeniji priznata značajna autonomija, ali kojim je ostala kao [[Federalni subjekti Rusije|federalni subjekt]] Rusije. U međuvremenu su se na području same Rusije počele izvoditi sve
Vrhunac eskalacije se zbio 2004. godine, pri čemu su obje strane pokazale sve veću bezobzirnost. 13. februara 2004. je na ulici [[katar]]skog glavnog grada [[Doha]] tempiranom bombom ubijen Zelimhan Jandarbijev, koji se tamo nalazio u egzilu, a za što su katarski sud osudio dvojicu operativaca ruskog [[GRU]]-a na [[doživotni zatvor]]. {{sfn|Donaldson|Nogee|2005|loc=str. 380}} Nedugo potom je, na proslavi [[Dan pobjede (SSSR)|Dana pobjede]] na stadionu u Groznom u atentatu ubijen Ahmad Kadirov, čime je pro-ruskoj vlasti zadan dotle najteži udarac.{{sfn|GfbV|2005|loc=str. 6}} Nekoliko tjedana kasnije su čečenski militanti izveli uspješan [[Prepad na Nazran 2004|prepad na Nazran]] u susjednoj Ingušetiji, čime je označena politika širenja sukoba na druge kavkaske republike sa muslimanskom većinom, odnosno nastojanje separatista i da tamošnje muslimane privuku na svoju stranu. 24. augusta su, pak, u koordiniranim [[Bombaški napadi na ruske putničke avione 2004|napadima tempiranim bombama]] srušena dva ruska putnička aviona pri čemu je poginulo stotinjak ljudi. Sve je te događaje, međutim, zasjednila [[Talačka kriza u Beslanu]], čiji se krvavi rasplet 3. septembra - prilikom koga je smrtno stradalo 186 djece - smatra najtragičnijim događajem cijelog sukoba;{{sfn|Jutarnji list|2014}} razmjeri krvoprolića, koje je šokiralo čak i na nasilje oguglanu čečensku javnost, kao i otkriće da su među otmičarima bili džihadisti iz Zapadne Evrope, je maksimalno iskorišteno od ruske propagande te je na duži rok utišalo zahtjeve za promjenom Putinove politike prema Čečeniji.
===Širenje sukoba na Sjeverni Kavkaz i njegov formalni završetak===
Linija 117 ⟶ 115:
Beslanski incident, u kome su značajnu ulogu igrali [[Inguši]], je, sa druge strane ukazao na postepenu promjenu separatističke strategije, odnosno sve veće oslanjanje na ljudstvo iz drugih kakvkaskih republika, koje je uglavnom bilo nezahvaćeno ratom i nekompromitirano federalnim sigurnosnim operacijama. Militanti su se sve više počeli udaljavati od obnove nezavisne Čečenije, a sve više prema stvaranju svojevrsnog [[kalifat]]a, odnosno islamske države od [[Crno more|Crnog]] do [[Kaspijsko more|Kaspijskog mora]], u kome bi Čečenija bila tek jedna od pokrajina.{{sfn|Klußmann|2009}} Taj je proces dodatni poticaj dobio kada je 8. marta 2005. ubijen Aslan Mashadov. U maju je tako, pod pokroviteljstvom Mashadovljevog nasljednika [[Abdul-Halim Sadulajev|Abdul-Halima Sadulajeva]] formiran [[Kavkaski front (Čečenski rat)|Kavkaski front]], organizacija koja će sljedeće dvije godine koordinirati akcije protiv ruskih i pro-ruskih ciljeva na Sjevernom Kavkazu. Jedna od najspektakularnijih akcija takve vrste je bio [[Prepad na Naljčik 2005|prepad]] na grad [[Naljčik]] u [[Kabardsko-Balkarska|Kabardsko-Balkarskoj Republici]] 12. oktobra 2005. u kome je poginulo nekoliko desetaka policajaca, militanata i civila.
U samoj Čečeniji se, međutim, u istom periodu počelo bilježiti postepeno smirivanje situacije, odnosno sve manji broj napada. U novembru 2005. su održani parlamentarni izbori na kojima su pobjedu odnijeli pristaše [[Ramzan Kadirov|Ramzana Kadirova]], sina ubijenog Ahmata Kadirova i vođe ''kadirovaca''. On će sljedeće godine, uz javnu podršku Putina, postati novi predsjednik Čečenske Republike.{{sfn|Amnesty International|2009|loc=str. 8}} Iako oružana pobuna nije iskorijenjena, preuzimanjem antiterorističkih operacija proruske čečenske sange su ipak dovele do smanjivanja napada za 40%.{{sfn|Lyall|2010|loc=str. 1-20}} Tokom iste godine su ruske sigurnosne snage postigle nove simboličke uspjehe - 17. juna je ubijen Abdul-Halim Sadujev, a 11. jula i Basajev.
[[Datoteka:Vladimir_Putin_20_March_2000-3.jpg|right|thumb|225px|Ruski vojnici pozdravljaju Vladimira Putina]]▼
Novi vođa čečenskih militanata, odnosno predsjednik ČRI je postao [[Doku Umarov]]. 7. oktobra 2007. je objavio kako njegova država prestaje postojati, odnosno da se transformira u [[Kavkaski Emirat]] koji bi trebao sadržavati sve teritorije Sjevernog Kavkaza, a Umarov se 31. oktobra proglasio njenim prvim emirom.{{sfn|Mihovilović|6.4. 2010}} Islam je isprva igrao marginalnu ulogu u pokretu čečenskih boraca za nezavisnost. Međutim, deset godina rata i kaosa doveo je do toga da je politički i [[islamski fundamentalizam|radikalni islam]] - pokret inače stran Čečenima - postao dio ideologije i radne metode mnogim čečenskim političarima i borcima.{{sfn|Wilhelmsen|2005|loc=str. 35-39}} Usprkos toga, aktivnosti militanata u samoj Čečeniji su opale u toj mjeri, da se gotovo nisu osjetile čak ni u ljeto 2008. godine, kada su ruske snage na Kavkazu bile zauzete krizom koja će eskalirati u [[
Završetak "kontraterorističke operacije" je od strane ruskih vlasti proglašen u nekoliko navrata u proljeće 2009. godine. U martu je takav proglas izdao Ramzan Kadirov. Tadašnji predsjednik [[Dmitrij Medvjedev]] je, pak, od načelnika FSB [[Aleksandar Bortnikov|Aleksandra Bortnikova]] 29. marta dobio izvještaj, kasnije objavljen od strane Državne dume, prema kome na Sjevernom Kavkazu nije operirialo "više od 480 militanata" pod vodstvom Umarova. 16. aprila 2009. je Bortnikov formalno objavio završetak "kontraterorističke operacije".
Ahmed Zakajev, vicepremijer Čečenske Republike Ičekerije, koji se od 2003. godine bio nalazio u egzilu u [[London]]u, se u novembru 2007. distancirao od Umarova i njegovog emirata, te objavio kako su njegovi pristaše proglasili presjednikom čečenske [[vlada u egzilu|vlade u egzilu]]. 27. jula 2009. je u intervjuu za [[BBC]] objavio kako je "spreman priznati političku realnost" i surađivati sa režimom Ramzana Kadirova, a dva dana kasnije pozvao "čečenske borce da prestanu sa oružanom borbom".
▲[[Datoteka:Vladimir_Putin_20_March_2000-3.jpg|right|thumb|225px|Ruski vojnici pozdravljaju Vladimira Putina]]
▲16.4. 2009., Rusija je proglasila kraj protuterorističkih operacija u Čečeniji.{{sfn|Amnesty International|2009|loc=str. 4}} Taj datum neki smatraju i službenim krajom rata. Ipak, situacija nije potpuno stabilizirana te se i danas javljaju teroristički napadi u okolici. Čak i nakon ubijanja nekoliko zapovjednika čečenskih boraca, 2009. opet se pojavio novi, [[Doku Umarov]], koji je nastavio praksu terorističkih napada.{{sfn|Mihovilović|6.4. 2010}} Posljednji primjeri bili su dvostruki [[teroristički napadi na Volgograd u decembru 2013.]] uoči održavanja [[Olimpijske igre|Olimpijskih igara]] u [[Soči]]ju 2014.,{{sfn|UN|2013}} bolan podsjetnik za Ruse da čečensko pitanje nije razriješeno ni nakon službenog završetka rata.<ref name="Hoffman">[[#Hoffman|Hoffman, ''2.9. 2004.'']]</ref> Od 1999. do 2014., u Rusiji su registrirana sveukupno 147 teroristička napada u kojima je poginulo 2.611 a ranjeno 6.994 osoba.{{sfn|Johnston|2014}} Čečenski radikalizam pojavio se i izvan Rusije: [[bombaški napad na Bostonski maraton]] 2013. pripisao se dvojici čečenske braće. Putin je tada nazvao američkog predsjednika [[Barack Obama|Baracka Obamu]] te mu ponudio pomoć u istraživanju slučaja, navodeći kako "Rusija ima istu prijetnju od [[islamski fundamentalizam|radikalnog islama]] na sjeveru Kavkaza kao i Zapad drugdje".{{sfn|The Economist|2013}} Sigurnosni problemi povezani sa čečenskim pitanjem se i dalje javljaju u Ingušetiji, Dagestanu i južnoj Rusiji, pa i u Gruziji. Neriješeno čečensko pitanje tako ostaje prijetnja stabilnosti sjevernom Kavkazu, ali i susjednim državama.{{sfn|Međunarodni odbor Crvenog križa|2001}}
==Ratni zločini==
Linija 185 ⟶ 174:
;Knjige
{{refbegin}}
* {{cite book| last=Arbatov| first=Alekseĭ Georgievich|title=The transformation of Russian military doctrine: lessons learned from Kosovo and Chechnya| year=2000| isbn=9781930831025| publisher=George C. Marshall European Center for Security Studies| ref=harv}}
* {{cite book| last=Banner| first=Francine| year=2009| publisher=Arizona State University| title=Making Death Visible: Chechen Female Suicide Bombers in an Era of Globalization| isbn=9781109142174|ref=harv}}
*{{cite book|last=Cimbala| first=Stephen J.| title=Through a Glass Darkly: Looking at Conflict Prevention, Management, and Termination| publisher=Greenwood Publishing Group| year= 2001| isbn=9780275971847| ref=harv}}
Linija 215 ⟶ 205:
*{{cite web| last=[[Guardian]]| title=Echoes of Stalingrad - The Chechens are like Russians of old| url=http://www.theguardian.com/theguardian/1999/dec/28/guardianleaders2| year=1999| month=28.12.|ref=harv}}
*{{cite web| ref=Jefferey| title=The Moscow theatre siege| url=http://www.theguardian.com/world/2002/oct/28/chechnya.russia6| date=28.10. 2002.| publisher=Guardian| author=Simon Jefferey}}
*{{Cite web |last=Gordon|url= http://www.nytimes.com/1999/09/28/world/imitating-nato-a-script-is-adapted-for-chechnya.html |title= Imitating NATO: A Script Is Adapted for Chechnya |first= Michael R. |date= September 28th, 1999 |publisher= [[New York Times]]| year=28.9. 1999|ref=harv}}
*{{cite web| ref=NYT16-08-2005| title=Chechen official puts death toll for 2 wars at up to 160,000| publisher=New York Times| date=16.8. 2005| url=http://www.nytimes.com/2005/08/15/world/europe/15iht-chech.html?_r=0}}
*{{cite web| last=[[Jutarnji list]]| title=Deset godina od tragedije u Beslanu - Zašto je Putin naredio da se puca na školu?| year=2014| url=http://www.jutarnji.hr/deset-godina-od-tragedije-u-beslanu--zasto-je-putin-naredio-da-se-puca-na-skolu--/1216862/|month=1.9.|author=HINA| ref=harv}}
| |||