Roland Freisler – razlika između verzija
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Red 101:
{{citat|Retorički, on je dorastao našim najboljim govornicima, ako ih nije i nadišao. Iako na mase ima iznimnog utjevaja, među intelektualcima nije omiljen. Partijski drug Freisler je iskoristiv samo kao govornik. Za bilo koju čelnu poziciju je neprikladan, pošto je nepouzdan i često mijenja raspoloženje.}}
==Freislerov početak u Hitlerovom ''Reichu''==
Tijekom [[1932.]] i [[1933.]], Freisler je postao zastupnik u pruskom ''Landtagu'', kao i član Pruskog državnog vijeća i ministarski direktor, da bi [[1934.]] postao državni tajnik u Pruskom ministarstvu pravosuđa, gdje je radio do [[1942.]] Iste godine postao je državni tajnik u ''Reichovom'' ministarstvu pravosuđa, u sklopu kojeg je djelovalo prusko nakon formiranja [[Treći Reich|Trećeg Reicha]].
Kao tajnik u Ministarstvu pravosuđa, Freisler je [[1938.]] na vrlo zanimljiv način zanemario načelo "[[nulla poena sine lege]]", što je jedna od osnova pravne države (''[[Rechtssaat]]''), u svezi s jednim kaznenim postupkom i pokazao gotovo kriminalnu samovolju. Načelo da "nema kazne bez zakona" predstavlja jedan od stupova organizacije svake pravne države i govori kako se neka osoba ne može kazniti za nešto, što u to vrijeme nije bilo zabranjeno zakonom (odnosno, nije spadalo pod ingerenciju kaznenog zakona te države). U tom konkretnom slučaju su braća, Walter i Max Götze, u periodu između [[1934.]] i [[1938.]] sijali strah u dijelu i okolici [[Berlin]]a tako što su pomoću tzv. [[Oružana pljačka vozila|oružane pljačke vozila]] stvarali probleme na novoizgrađenim autocestama. Prilikom tih napada došlo je i do dva ubojstva za koja se, nakon hapšenja počinitelja, uspostavilo da ih je počinio isključivo Walter Götze. Tako je, nekoliko dana prije presude, bilo jasno kako će se Max Götze izvući s dugogodišnjom zatvorskom kaznom. Freisler je o tome informirao [[Hitler]]a koji je, na opće iznenađenje, samo 4 dana prije presude zahtijevao od Ministarstva pravosuđa da se pobrine da se u tom slučaju donese smrtna presuda i za Maxa. Freisler je tada žurno, u suradnji s ministrom [[Franz Gürtner|Gürtnerom]], samo u 2 dana donio novi zakon, kojim je oružana pljačka vozila proglašena zločinom za smrtnu kaznu, a koji je objavljen [[22. lipnja]] [[1938.]] s '''retroaktivnim''' djelovanjem.<ref> vgl. ''Justiz im Dritten Reich 1933 - 1940. Anpassung und Unterwerfung in der Ära Gürtner.'' 3. verbesserte Auflage München 2001, ISBN 3-486-53833-0 , S. 897f. u. Wolfgang Schüler (Hg.): ''Serienmörder in Deutschland''. Leipzig 2006, ISBN 3-86189-629-X, S. 72.</ref> Ta, tada usvojena odredba nacističkog kaznog zakona je - nakon smanjenja i usklađivanja kazne - na snazi i u današnjem zakonu [[Njemačka|SR Njemačke]] kao § 316a Kaznenog zakona.
Isto tako, Freisler je imao veliku ulogu i reformi nacističkog Kaznenog zakona i u određivanju tzv. "Tipologije počinitelja" (Reichov Zakon o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona, 4. rujna 1941. - RGBl I. 1941, S. 549), kod počinitelja koji su bili kandidati za smrtnu kaznu. Dana [[20. siječnja]] [[1942.]], Freisler je bio, kao predstavnik Ministarstva pravosuđa, pristupnik [[Konferencija u Wannseeu|Konferenciji u Wannseeu]], na kojoj je donešeno "[[Konačno rješenje]] židovskog pitanja".
Iako će ubrzo nakon konferencije postati predsjednik ''[[Volksgerichtshof]]a'', Freisler nikada nije bio ministar ili držao neku visoku političku funkciju. Iako je bio nesumnjivi pravni stručnjak, a imao je i iznimnu mentalnu agilnost i impresivnu verbalnu silu, što se poklapalo sa stegom i ideologijom stranke, zbog čega i jest postao personifikacija nacističke "[[krvava pravda|krvave pravde]]", povjesničar [[Uwe Wesel]] navodi kako su postojala dva temeljna razloga koja su kočila njegov daljnji političpki uspon.<ref>Uwe Wesel, op. cit.</ref> Prvo, Freisler se smatrao samotnjakom, pojedincem koji nije imao ničiju protekciju koja bi mu pomogla u usponu. Drugo, Freislerov brat, [[Oswald Freisler|Oswald]], kompromitirao je njegov ugled u očima nacističke elite. Naime, Oswald Freisler je, iako član NSDAP-a, sudjelovao kao branitelj u nekolicini politički relevantnih slučajeva koje su nacisti htjeli iskoristiti u svoje propagandne svrhe. To se smatralo povredom partijske stege, a u prilog mu nije išla činjenica da je partijski bedž nosio na vidom mjestu prilikom tih procesa, što je kompromitiralo stav stranke o tim procesima. Ministar propagande, [[Joseph Goebbels]], navodno je ukorio Freislera i sve to prenio Hitleru, koji je, sa svoje strane, donio odluku o neopozivom i trenutnom isključenju Oswalda Freislera iz stranke. On je [[1939.]] počinio samoubojstvo.
Ipak, [[Guido Knopp]] navodi,<ref>Guido Knopp, op. cit. p. 228.</ref> kako je Goebbels bio jedini nacistički čelnik sklon Freisleru. Prilikom jedne rasprave za okruglim stolom u Hitlerovom središtu, Goebbels je predložio Freislera za novog Ministra pravosuđa nakon što je [[Franz Gürtner]] preminuo [[1941.]] Hitler je, navodno, na to odgovorio: ''"Taj stari boljševik? Ne!"'' Uwe Wesel donosi sličnu priču vezanu uz Hitlerov odgovor.<ref>Uwe Wesel, op. cit.</ref> Umjesto njega, ministar je postao dotadašnji predsjednik ''Volksgerichtshofa'', [[Otto Georg Thierack]], a Freisler će ubrzo preuzeti njegovo mjesto.
==Doprinos nacifikaciji zakona==
| |||