Vladimir Lenjin – razlika između verzija

[[Atentat]] je bio prijelom u Lenjinovu osobnome i političkom životu - od njega se, u punom smislu riječi, nije nikada oporavio. Metak nije, zbog osjetljiva položaja, odmah uklonjen u operaciji, što je, mišljenje je mnogih, bilo uzrokom čestih budućih nesnosnih [[glavobolja]]. Lenjina je u svibnju [[1922]]. djelomice paralizirao prvi [[moždani udar]], a u prosincu iste godine ga je drugi udar prislio da se povuče iz aktivne politike. U ožujku [[1923]]. treći ga je inzult učinio nepokretnim [[invalid]]om veoma ograničenih govornih mogućnosti.

Od druge Lenjinove moždane kapi intenzivirala se, iza kulisa, borba za vlast protagonisti koje bijahu [[Josif Staljin]], [[Lav Trocki]], [[Grigorij Zinovjev]], [[Lav Kamenjev]] i [[Nikolaj Buharin]], te ostali prominentni [[boljševici]] koji su se svrstavali oko spomenutih. U nezanemarivoj mjeri izoliran Staljinovim manipulacijama u posljednjih godinu i pol dana svoga života, Lenjin je ipak ostao neprijeporni autoritet u sovjetskome vodstvu i uključio se, na jedini mogući način, u borbu za budućnost države koju je stvorio. Tijekom prosinca [[1922]]. i siječnja [[1923]]. zapisao je niz bilježaka namijenjenih za nadolazeći partijski kongres. U njima kritizira prije svega Staljina, koji je u svojim rukama koncentrirao prekomjernu vlast i proglašava ga za brutalnu osobu koja je, zajedno s rusificiranima inorodcima Dzieržinskim i Ordžonikidzeom, prihvatila praksu velikoruskoga nacionalizma. Ni Trocki, kao melodramatski lik, «pretjerano samouvjeren», ni Buharin, koji «nije marksist», te Zinovjev i Kamenjev, čija «izdaja» u [[Oktobarska revolucija|Oktobru]] «nije bila slučajna» - nisu puno bolje prošli. Lenjin se dalje obara na [[birokratizacija|birokratizaciju]] države i širenje ruskoga šovinizma kroz [[SSSR|sovjetske]] državne institucije. Osnivač sovjetske države u tom dokumentu nije ponudio nikakav realni izlaz, nego je samo sugerirao da se Staljina smijeni s položaja glavnoga tajnika (gen-sek), ne ukazavši ni na koga tko bi ga mogao zamijeniti, dok načelima ustroja jednopartijske diktature nije uputio ni jedan prigovor. Taj tzv. «[[Lenjinov testament]]» dijagnoza je nekih od nužnih posljedica ideološke diktature, dok sam korijen tih pojava, totalitarnu državu, ni ne zamjećuje kao glavni uzrok. Lenjinova je udova, [[Nadežda Krupska]], donijela taj tekst na [[13. partijski kongres]] u svibnju [[1924]]., no, [[komunizam|komunistički]] su vođe, od kojih je svaki negativno apostrofiran u njemu, odlučili da ne bude objelodanjen zbog delikatnosti stvari i sumnje u Lenjinovo mentalno zdravlje u doba dok ga je sastavljao. Lenjinova je oporuka objavljena tek u doba tzv. [[destaljinizacija|destaljinizacije]] za vrijeme [[Nikita Hruščov|Hruščova]].