Pokušaj stvaranja Balkanske Federacije – razlika između verzija
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Red 99:
Usled zaoštravanja međunarodne situacije, 4. februara [[1948]]. godine sovjetskim ambasadorima u Beogradu i Sofiji je naređeno da obavijeste Tita i Dimitrova o promjenama spoljnopolitičkih stavova Sovjetskog Saveza u vezi sa Sporazumom koji su međusobno potpisali o uzajamnoj pomoći.<ref name="Popović"/> Da bi izvršio pritisak na Jugoslaviju i Bugarsku, Staljin je pozvao najviše rukovodioce obje države na tajne pregovore, koji su održani u Moskvi 10. februara 1948. Sam Tito nije otišao u Moskvu, pod izgovorom da se ne osjeća dobro. Savjetovanje je završeno oštrom kritikom Jugoslavije i Bugarske, zbog pogrešno vođene spoljne politike.<ref name="Popović"/>
Po povratku iz Moskve, jugoslovenska delegacija je podnijela izvještaj, nakon čega je na sjednici Politbiroa CK KPJ [[1. mart]]a 1948. zaključeno da "SSSR ne želi da vodi računa o interesima Jugoslavije". 18. marta 1948. je rukovodilac grupe sovjetskih vojnih savjetnika u Jugoslaviji, general Barskov obavijestio Tita da je Vlada SSSR-a odlučila da opozove sve vojne instruktore jer su "okruženi neprijateljstvom". Tito je u odgovoru Moskvi 20. marta 1948. odbacio optužbe za neprijateljstvo prema SSSR-u. On je zatražio da "Vlada SSSR-a otvoreno izjavi o čemu se ovdje radi".<ref name="Popović"/>
Kao odgovor 27. marta 1948. godine je stiglo pismo sa potpisom Staljina i Molotova u ime CK KPSS u kome se taksativno navode svi "antisovjetski" istupi jugoslovenskih rukovodilaca, tipa "degeneracija KPSS", "velikodržavni šovinizam u SSSR-u", "ekonomsko porobljavanje Jugoslavije" i da je "samo Jugoslavija nosilac revolucionarnog socijalizma". U pismu su poimenično navedena četvorica "sumnjivih marksista" iz rukovodstva KPJ - ministar unutrašnjih poslova A. Ranković, načelnik političke uprave JNA S. Vukamnović Tempo, M. Đilas, B. Kidrič, dok je A. Velebit, zamjenik ministra spoljnih poslova, označen kao engleski špijun.
Na Plenumu CK KPJ, 12. i 13. aprila 1948, koji je sazvan u strogoj tajnosti, raspravljano je o odnosima sa SSSR-om. Tito je smatrao da se konflikt javio zbog Albanije i odluke o upućivanju jugoslovenske pješadijske divizije u Korču, kao i zbog jugoslovensko-bugarskog dogovora na Bledu. Tito je izjavio da se ne treba složiti sa kritikom, navedenom u Staljinovom pismu jer je ono "rezultat teške klevete, netačnog i pogrešnog informisanja". Skoro svi koji su učestvovali u raspravi, kategorički su odbili optužbe da se Jugoslavija ne slaže sa spoljnopolitičkom linijom SSSR-a. Jedini koji se nije složio sa opštim mišljenjem bio je [[Sreten Žujović]], koji je izjavio: "Kuda da se ide dalje, ako se zauzme takav stav protiv SSSR-a?". U daljem svom izlaganju, Žujović je postavio retoričko pitanje:
{{citat|"Šta će se desiti u međunarodni odnosima zbog našeg stava? Gdje je naše mjesto? U kojem lageru? Je li naše mjesto između SSSR-a i imperijalističkog bloka? Naše ekonomske mogućnosti i teoretski stavovi o "izgradnji socijalizma" ostaće da vise u vazduhu, ako mi ne pođemo linijom saradnje, koja će povezivati našu i sovjetsku ekonomiju".<ref name="Popović"/>|[[Sreten Žujović]]}}
Članovi CK KPJ su izjavu Žujovića okvalifikovali kao pokušaj razbijanja CK i Partije. Sutradan 13. aprila, na adresu Plenuma je stiglo pismo od A. Hebranga, koji je, takođe, podržavao Staljina. Na Plenumu je donesena odluka da se ispita antipartijska i antidržavna djelatnost Žujovića i Hebringa, zbog čega je formirana specijalna komisija.<ref name="Popović"/>
Pokazalo se da je upravo zbližavanje tri balkanske zemlje - Bugarske, Jugoslavije i Albanije, u čemu je Jugoslavija imala inicijativu, izazvalo negativnu reakciju Staljina. KPJ je težila da igra ulogu lidera u odnosima sa susjednim državama, što je protivurečilo hijerarhijskom modelu odnosa socijalističkog lagera sa samo jednim jakim centrom u Moskvi.<ref name="Popović"/>
| |||