Židovi u Hrvatskoj – razlika između verzija

'''[[Židovi]] u [[Hrvatska|Hrvatskoj]]''' predstavljaju zasebnu nacionalnu i vjersku skupinu kojoj su u [[Hrvatska|Republici Hrvatskoj]] zajamčena sva vjerska i nacionalna prava. Svoje korijene vuku iz [[Stari vijek|starog]] i [[Srednji vijek|srednjeg vijeka]], a kroz povijest su dali doprinos razvoju hrvatskog [[gospodarstvo|gospodarstva]] i građanstva, kao i hrvatskoj [[znanost]]i i [[kultura|kulturi]].

 

Židovi su stigli u [[Dalmacija|Dalmaciju]] s [[Rimsko Carstvo|rimskim]] postrojbama. Tako su u [[Solin]]u nađeni ostaci židovskoga groblja iz [[3. stoljeće|3. stoljeća]]. U tom je gradu njihova zajednica živjela sve do [[641]]. godine, kad su ga razorili [[Avari]]. Iz 3. st. je i nadgrobni spomenik Židova, Aurelija Dioniza, iz Tiberijasa, kraj [[Senj]]a, kao i ploča koja svjedoči o postojanju [[sinagoga|sinagoge]] u Mursi ([[Osijek]]). Nakon rušenja Salone započinju život u Dioklecijanovoj palači. U podrumima Palače i danas su vidljive menore (sedmokraki sviječnjaci ) urezani u kamen. Današnja sinagoga spada među tri najstarije živuće u Europi i izgrađena je početkom 16 st. Nalazi se u ulici Židovski prolaz u zgradi br. 1 na prvom katu a današnji izgled dobila je nakon prve temeljite obnove 1728. Židovska zajednica u Splitu broji 100 članova,bavi se raznim aktivnostima vezanim uz židove a otvorena je od ponedjeljka do petka za razgledavanje od 9 do 15 sati.

Jedna od najstarije vijesti koja bi mogla ukazivati na prisutnost Židova na području Hrvatske, dolazi iz pisma [[vezir]]a s [[Iberski poluotok|Iberskoga poluotoka]], imenom Hisdai ibn Šaprut upućenog Josipu, kralju [[Hazari|Hazara]]. U tom pismu iz [[10. stoljeće|10. stoljeća]] spominje se „kralj Gebalima - Slavena“, vidi engleski članak [[:en:Miholjanec|Miholjanec]], čija zemlja graniči sa zemljom [[Mađari|Mađara]]. Taj kralj uputio je izaslanstvo, u kojem su bili „mar ([[aramejski jezik|aramejski:]] ''gospodin'') Šaul i mar Josip“, [[kalif]]u Abdurrahmanu III. Kordopskom. Izaslanici su izvijestili Hisdaija da je mar Amram s dvora hazarskoga kralja stigao u zemlju u kojoj su živjeli „Gebalim.“ Nekad je bilo vrlo rašireno mišljenje da su [[europa|europski]] Židovi dobrim dijelom kazarskoga podrijetla, što danas više nije toliko raširena teorija. S druge strane, dio židovskih povjesničara{{pojasniti|kojih?}} pretpostavlja da je ovaj narod „Gebalim“ zapravo narod Hrvata, a kralj o kojem je u pismu riječ da je [[Krešimir II.]], hrvatski kralj.{{nedostaje izvor}} Ovu se pretpostavku, međutim, vrlo teško može dokazati, pogotovo jer je [[Stjepan V., hrvatsko-ugarski kralj|Stjepan V.]] 1270. godine posjetio gospodina Grgu (Gregor) u vinogradu blizu Miholjanca. Na hebrejskom jeziku ''"gebal"'' znači na hrvatskom jeziku ''"brdo"''. Mađarski izvori spominju vinograd blizu Miholjanca, koji se zvao "majstor brda".<ref>[http://www.semovci.hr/fratrovec Ivanko Vlašićek iz 1923.]</ref>

<ref>[http://books.google.at/books?id=dOIRAAAAYAAJ&pg=PA398&dq=%22king+of+the+mountains%22&hl=de&ei=kKKFTuHLIMT0sgbXmMHhAQ&sa=X&oi=book_result&ct=result&resnum=10&ved=0CFkQ6AEwCQ#v=onepage&q=%22king%20of%20the%20mountains%22&f=false The Spirit of the English magazines, str. 398, Monroe and Francis, 1826.]</ref> Nevjerojatno je, da ovaj gospodin Grga bio potomak Krešimira II.. Hrvatsku se predočava kao zemlju Gebalima i u pismu biskupa Gaudericha upućeno Anastaziju kao suautora ''Kersonske legende'' u [[9. stoljeće|9. stoljeću]].<ref>http://www.efos-statistika.com/hobi/Andrijana_az.pdf</ref> Međutim, pisma vezira su povjesničarima bila dostupna, što pisma biskupa nisu bila. Povijest takozvane Gebalime ili Gebalije spominje kao jedine ne-arapske stanovnike [[Sinajski poluotok|Sinajskog poluotoka]] godine 1907., koji su bili potomci vojnika, koje je [[Justinijan I. Veliki|Justinijan I.]] u [[6. stoljeće|6. stoljeću]] od negdje nepoznato drugdje poslao na Sinajski poluotok za obranu samostana svete Katarine. Godine 1907. procjenuje se njihov broj na Sinajskom poluotoku na odprilike kojih 30'000.<ref>Asien: Organ der Deutsch-Asiatischen Gesellschaft und der Münchner Orientalischen Gesellschaft, Band 6, Deutsch-Asiatische Gesellschaft, Münchner Orientalische Gesellschaft, H. Paetel, 1907.</ref> [[Grgur I.|Papa Grga I.]] bio je prvi latinski pisac koji je spomenuo Slavene u Istri i Dalmaciji. Nekadašnji naziv grada [[Taranto|Taranta]] je bio Cebalia prije nego je postao [[Sparta|spartanska]] kolonija u 8. stoljeću pr.n.e. i promijenio ime u Taras i kasnije u Tarentum.<ref>An universal history: from the earliest accounts to the present time, part 1, volume 10, An Universal History: From the Earliest Accounts to the Present Time, Archibald Bower, George Sale, George Psalmanazar, George Shelvocke, John Campbell, John Swinton, Printed for C. Bathurst, 1780.</ref> U antičko doba u sklopu rimske Provincije Pannonie na području grada Vinkovaca se nalazilo naselje Cibalae.

 

U [[Dubrovnik]]u su se Židovi kroz srednji vijek bavili trgovinom, a osobito posredništvom u trgovini između Dalmacije, područja današnje [[Italija|Italije]] i zemalja oko [[Dunav]]a.

Podaci o [[Židovi]]ma u srednjovjekovnoj Hrvatskoj vrlo su oskudni. Poznato je da je nešto Židova u [[13. stoljeće|13.]] i [[14. stoljeće|14. stoljeću]] živjelo u [[Zagreb]]u, kad je jedan od njih bio odgovoran za cijelu zajednicu, a nosio je naslov ''magistratus Judaeorum''. U Zagrebu je tada već postojala i [[sinagoga]]. U ostalim krajevima između [[Sava|Save]] i [[Drava|Drave]] Židovi su se naselili tijekom prve polovice [[15. stoljeće|15. stoljeća]]. Bilo je to razdoblje kad je njihova prisutnost pogodovala razvoju trgovine i gospodarstva. Ipak, njihova prisutnost neće dugo potrajati, jer će već [[1456]]. biti protjerani iz Hrvatske i [[Slavonija|Slavonije]]. U Dubrovniku kroz cijelo 15. stoljeće Židovi nisu bili uznemiravani, no nakon toga [[1502]]., [[1622]]. i [[1663]]. Dubrovnikom se šire optužbe protiv Židova o krvnim obredima, uobičajene u tadašnjoj [[Europa|Europi]].

Nakon što je [[Hrvatska]] [[1527]]. godine prihvatila [[Habsburg]]ovce za svoje kraljeve, Židovi se u njoj nisu mogli naseljavati kroz sljedećih dvjesto godina. Židovi iz Hrvatske su bili u diplomatskim misijama u [[Bosna|Bosni]] na račun [[Mletačka Republika|Mletačke republike]] u onih 200 godina.<ref>Jadranska Hrvatska u povijesti staroga europskog bankarstva, [[Ivan Pederin]], Književni krug, 1996.</ref>

 

Nakon španjolske [[rekonkvista|rekonkviste]] i protjeravanja Židova iz [[Španjolska|Španjolske]] i [[Portugal]]a u [[16. stoljeće|16. stoljeću]], mnogi su Židovi - [[Sefardi]] - našli utočište u Dalmaciji. Slično, nakon što je [[papa]] [[Pavao IV.]] protjerao [[1556]]. godine Židove iz [[Ancona|Ancone]], velik ih se broj sklonio u Dubrovnik. Među njima bili su i veliki liječnik [[Amat Portugalac]] ([[latinski jezik|lat.]] ''Amatus Lusitanus'') i njegov prijatelj i pjesnik [[Izaija Koen]], poznatiji kao Didak Pir (lat. ''Didacus Pyrrhus'') ili Jakov Flavije iz Évore (lat. ''Iacobus Flavius Eborensis''), koji je bio posljednji veliki pjesnik hrvatskoga [[humanizam|humanizma]].

 

Uredba varaždinskog magistrata iz [[1781]]. pokazuje značajke liberalnih stavova u odnosu na Židova, ali još uvijek i s primjesom srednjovjekovnih predrasuda. Tako je Uredba određivala da se u Varaždinu ne smiju naseljavati druge židovske obitelji osim onih 29 koje su u gradu već postojale. Svi ostali trebali su od magistrata tražiti dozvolu boravka na nekoliko dana. Ukoliko bi prekoračili dozvoljeno vrijeme boravka, židovska općina trebala je platiti kaznu od 20 [[dukat]]a. Prema državnom zakonu, nisu smjeli imati u vlasništvu nekretnine, no mogli su živjeti u bilo kojoj ulici. Židovskoj općini bilo je dozvoljeno zaposliti [[rabin]]a.

 

Postupno poboljšanje životnih uvjeta za Židove na području Hrvatsko-slavonskog Kraljevstva započelo je krajem 18. stoljeća. Tako, u doba vlasti [[Marija Terezija|Marije Terezije]], prema popisu iz [[1773]]. ima samo 25 židovskih obitelji, a neposredno nakon [[Edikt o vjerskoj toleranciji među kršćanskim vjerama|Patenta o toleranciji]] ([[1782]].) [[Josip II., car Svetog Rimskog Carstva|Josipa II.]] i dozvole boravka iz [[1791]]. njihov se broj znatno povećava. Ostala je ipak obveza plaćanja „poreza za toleranciju“, za čije su se ukidanje hrvatski Židovi [[1839]]. uzaludno zauzimali na [[Požunski sabor|Požunskom saboru]]. Nove povlastice Židovima su priznate odlukom Požunskog sabora iz [[1840]]., ali porez je i dalje ostao na snazi. Od te godine bilo im je zajamčeno da će moći slobodno živjeti bilo gdje na području kraljevstva, biti vlasnici tvornica, baviti se poslovima i trgovinom, umjetnošću i znanošću, te stjecati nekretnine gdje su im prijašnji zakoni to zabranjivali. Rabin Rokonstein nastojao je postići da se u Zagrebu osnuje Veliki rabinat, čime bi židovska zajednica u cijelom kraljevstvu imala jedinstvenu upravu i postala snažnija, no državna je uprava to spriječila priznajući samo punu autonomiju svake pojedine zajednice. [[1859]]. godine Židovima je priznato pravo da u službu uzimaju kršćanske sluge i sluškinje.

 

Do [[1890]]. na sjeveru je najveći utjecaj imala židovska općina u Osijeku, a nakon te godine veći ugled imat će ona reformirana zagrebačka, utemeljena [[1806]]. [[1906]]. godine središnje su [[Austro-Ugarska Monarhija|austro-ugarske]] vlasti donijele zakon kojim je uređen status židovskih zajednica.

 

 

Početkom [[20. stoljeće|20. stoljeća]] u Hrvatskoj i Slavoniji bilo je 27 židovskih općina, a najveće su bile u Zagrebu i Osijeku koje su brojale po 2.000 ljudi (4% stanovništva Zagreba i 8% stanovništva Osijeka). U 14 općina bilo je preko 200 ljudi. Jedanaest općina imalo je vlastite rabine, a u ostalima su postojali rabinski izaslanici. Postojale su četiri židovske škole, u Zagrebu, Osijeku, Zemunu i [[Vukovar]]u. Veći je zajednica bila progresivna (samo su dvije bile ortodoksne), pa su u svojim sinagogama imale [[orgulje]].

 

Odnosi Židova s ostalim stanovnicima Hrvatske do pred [[Prvi svjetski rat]] bili su izrazito prijateljski. [[Antisemitizam]] u Trojednoj kraljevini nije naišao na plodno tlo čak ni krajem 19. stoljeća, u doba velikih [[pogrom]]a u sjeverozapadnoj [[Rusija|Rusiji]] i [[afera Dreyfus|afere Dreyfus]] u [[Francuska|Francuskoj]]. Za to je najveća zasluga bila općenito pozitivnog utjecaja Židova prilikom poboljšanja životnih uvjeta, osobito na selu, ali i izmiješanosti stanovništva u gradovima. Brojni Židovi bili su gradski vijećnici, pa čak i [[gradonačelnik|gradonačelnici]], a zauzimali su i počasna mjesta u dobrotvornim organizacijama. Tek uoči Prvog svjetskog rata [[Stranka prava]] zaoštrila je svoju retoriku protiv Židova, no često su na takvu retoriku reagirali sami članovi stranke, koji su kao utjecajni građani u svojim sredinama imali bliske odnose sa Židovima.

 

[[Datoteka:Sisak sinagogue.JPG|mini|250px|desno|Sinagoga u Sisku (danas glazbena škola)]]

[[Datoteka:Sinagoga1906 11.jpg|mini|290px|desno|Sinagoga u Zagebu srušena 1941.]]

Prema popisu iz [[1921]]. Židova je bilo u sljedećim hrvatskim gradovima:

 

 

Prema popisu iz [[1931]]. stanje je bilo sljedeće:

 

 

U tom razdoblju nije bilo [[antisemitizam|antisemitskih]] organiziranih pokreta, a dinastija [[Karađorđevići|Karađorđevića]], nakon proganjanja i ograničavanja prava u doba [[Kraljevina Srbija|Kraljevine Srbije]], promijenila je politiku i pokazivala naklonost prema Židovima. Postojale su židovske osnovne škole u Zagrebu i Osijeku, no nije bilo dozvoljeno osnivanje novih. Usto, u [[Ilok]]u je postojala židovska vjerska škola, tzv. ''ješiva''. Židovska su djeca pohađala obične škole u kojima su za njih dva sata tjedno bila namijenjena vjerskoj pouci.

[[1929]]. donesen je „Zakon o vjerskoj zajednici Jevreja u Jugoslaviji.“ U nastojanju da pomognu Židovima iz Njemačke, čim ondje na vlast dolaze [[nacisti]], u Zagrebu je osnovan Odbor za pomoć Židovima iz [[Njemačka|Njemačke]]. Njegovim posredništvom je do [[1940]]. 50.000 osoba prošlo iz Njemačke prema Palestini, a nakon okupacije Jugoslavije velik je broj tu ostao blokiran, te ih je stradalo oko 4.000, najviše u [[Beograd]]u. [[1936]]. [[David Frankfurter]], sin [[vinkovci|vinkovačkog]] nadrabina, izvršio je u [[Davos]]u atentat na Wilhelma Gustlofa, nacista u [[Švicarska|Švicarskoj]]. Iz [[Osijek]]a sljedeće godine dolazi za zagrebačkog nadrabina [[Miroslav Freiberger]] koji će biti i posljednji nadrabin u Zagrebu.

 

 

U vrijem Kraljevine Jugoslavije na prostoru Hrvatske djeluje cijeli niz uglednih Židova. Uz već spomenutog [[Miroslav Freiberger|Miroslava Freibergera]], to je još i [[Lavoslav Šik]], odvjetnik, publicist, cionistički aktivist, kolekcionar i vlasnik jedinstvene knjižnice ''judaicae et haebraicae'', potom [[Hinko Gottlieb]], pjesnik i zagrebački odvjetnik.

 

{{glavni|Holokaust u NDH}}

[[Datoteka:Spomen ploča Sinagoga Zagreb.jpg|mini|200px|Spomen ploča na židovskoj sinagogi u Zagrebu, koja je srušena 1941.]]

U hrvatskoj literaturi se holokaust ponekad naziva i ''Veliki masakr''.

 

{{glavni|Žrtve Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj}}

Posljedice [[Holokaust]]a u Drugom svjetskom ratu na području Nezavisne Države Hrvatske bile su strašne. Od 41 [[sinagoga|sinagoge]], koliko ih je u Hrvatskoj bilo [[1941]]., uništeno ih je 20. Od oko 25.000 Židova na području Hrvatske 1941., od čega su 20-23 tisuće bile registrirane u židovskim općinama, a još više od 2000 bilo ih je asimiliranih, u ratu i u logorima pobijeno ih je oko 21.000. Samo u Zagrebu [[1940]]. bilo je u aškenaskoj općini 8.712 osoba, u sefardskoj 625 osoba, a u ortodoksnoj 130 osoba. Ukupno je to bilo 9.467 registriranih Židova, dok ih je još oko 2.000 bilo neregistriranih ili u miješanim brakovima. Holokaust je preživjelo samo njih 3.000.

 

 

Za razliku od ostalih [[Istočna Europa|istočnoeuropskih]] zemalja, jugoslavenski Židovi imaju znatno veće slobode u odnosima sa svjetskim židovstvom, pa aktivno sudjeluju na međunarodnim susretima i simpozijima, a i njihove veze s Državom Izrael čvršće su nego u ostalim istočnim zemljama.

Jugoslavija je od [[1967]]. vodila otvorenu antiizraelsku i propalestinsku politiku, no to nije znatnije utjecalo na židovske zajednice, koje i dalje sudjeluju na međunarodnim forumima, a unutar zemlje bave se širokim kulturnim aktivnostima. Veliki je značaj imala izložba „Židovi na tlu Jugoslavije“ otvorena u travnju [[1988]]. u Zagrebu, koja je potom prošla ostalim većim jugoslavenskim gradovima ali i svijetom. Krajem [[1980-ih|osamdesetih godina]] zagrebačka je židovska zajednica najaktivnija u cijeloj Jugoslaviji.

 

U razdoblju [[raspad SFRJ|raspada Jugoslavije]] i proglašenja neovisnosti [[Hrvatska|Hrvatske]], došlo je 1991. i do raspada „Saveza jevrejskih općina.“ Jedan od glavnih razloga bile su i različite političke pozicije na kojima su stajali Židovi u pojedinim republikama. Dok je u [[Srbija|Srbiji]] osnovano Društvo srpsko-jevrejskog prijateljstva s ciljem pridobivanja simpatija svjetskog židovstva. U početku borbe za hrvatsku neovisnost, krajem [[1990]]. godine izražene su među vodećim Židovima u Hrvatskoj bojazni da će se pojaviti i antisemitski pokreti i osjećaji, no kasnije su podržali hrvatsku neovisnost i tadašnju hrvatsku vladu, te lobiraju u svjetskom židovstvu i u Izraelu u korist Hrvatske. U vrijeme [[Domovinski rat|Domovinskog rata]], u neprijateljskoj vatri oštećena je [[sinagoga]] u [[Dubrovnik]]u, kao i sjedište Židovske zajednice u [[Osijek]]u. U Zagrebu, teroristička je bomba u kolovozu [[1991]]. oštetila urede i molitvenu dvoranu Židovske općine, a druga je oštetila židovski dio groblja.<ref>Prema podacima Židovske enciklopedije, tadašnji predsjednik Židovske općine Zagreb, [[Nenad Porges]], otvoreno je optuživao Srbe za antisemitizam i davao podršku [[Franjo Tuđman|Tuđmanovoj]] vladi, suprotstavljajući se time tezama Klare Mandić, utemeljiteljice Društva srpsko-jevrejskog prijateljstva, o obnovi fašizma i antisemitizma u tadašnjoj Hrvatskoj. Usp. ''Encyclopaedia Judaica''. Second edition, vol. 21, 2007., str. 417.</ref>

 

[[Josip Frank]] je vlastitim novčanim sredstvima pripomogao financijskom oporavku pravaškog glasila ''[[Hrvatska (razdvojba)|Hrvatske]]'', a potom i dioničkog društva [[Starčevićev dom]]. Zaslužan je za prvi pravi politički program [[Stranka prava|Stranke prava]], koji je bio prihvaćen 6. lipnja 1894., a u kojem su bila dobrim dijelom sadržana i njegova politička stajališta. Program je sadržavao ideju ujedinjenja i obnove [[Hrvatsko državno pravo|hrvatske državnosti]]. Pripremio je postrojavanje [[Hrvatska narodna legija|Hrvatske narodne legije]].

Dr [[Ivo Korsky]] bio je jedan od najvažnijih [[hrvatska politička emigracija|hrvatskih emigrantskih pisaca]]. Širio je istinu o Hrvatskoj za vrijeme Domovinskog rata, a za vrijeme socijalističke Jugoslavije, u emigraciji je svojim radom pridonio borbi protiv ocrnjavanja Hrvatske i Hrvata.

[[Slobodan Lang]] nikad nije dopuštao ocrnjivanje hrvatske države ni hrvatskog državnog vodstva iz [[Domovinski rat|Domovinskog rata]], nego je i poslije smrti protagonista nastavio braniti ih, za razliku od nekih kasnijih visokih hrvatskih dužnosnika koji su [[detuđmanizacija|ocrnjivali]] mrtvo hrvatsko državno vodstvo čim je to postalo oportuno. Lang je organizirao poznati [[bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu|konvoj za bolnicu Novu Bilu]] u Bosni kada je bijesnio [[Hrvatsko-bošnjački sukob|rat između Hrvata i Muslimana]]. Na Langov je poticaj ondašnji predsjednik SKH [[Ivica Račan]] dao znak hrvatskom izaslanstvu napustiti [[14. kongres SKJ]], čime je spriječeno davanje zakonitosti velikosrpskim manipulacijama u SKJ kojima bi [[Velika Srbija|velikosrbi]] preuzeli vlast u Jugoslaviji. Otac Slobodana Langa, [[Rikard Lang]], istakao se u [[hrvatsko proljeće|hrvatskom proljeću]] 1971. što se nije pridružio onovremenoj vrlo probitačnoj hajci na ljude, pa je tako spriječio progone kolega na zagrebačkom [[Ekonomski institut u Zagrebu|Ekonomskom institutu]].<ref name="globus">[http://www.posluh.hr/letica2005/pleme/lang-2.htm Članak o dr Langu] [[Globus]], 31.prosinca 1993.</ref> [[Eduardo Rózsa-Flores]], bolivijsko-mađarski novinar, izvješćivao je iz Hrvatske početkom velikosrpske agresije, a potom se i sam uključio u obranu Hrvatske kao dragovoljac, osnovavši postrojbu inozemnih dragovoljaca boraca za Hrvatsku.

 

 

 

Nekadašnje i sadašnje ustanove.

 

 

{| class="toccolours sortable" border="1" cellpadding="0" cellpadding="5"

|+

* Tomo Šalić, ''[http://zo-osijek.hr/knjige/ISBN_953-6742-01-2.pdf Židovi u Vinkovcima i okolici]'', Osijek 2002. ISBN 953-6742-01-2

 

 

 

== Vanjske poveznice ==

|wikicitat =

}}

 

[[Kategorija:Etničke grupe Hrvatske]]