Londonski ugovor – razlika između verzija

'''Londonski ugovor''' bio je tajni sporazum između zemalja [[Antanta|Antante]] (Velike Britanije, Francuske i Rusije) i [[Kraljevina Italija|Italije]], potpisan [[26. travnja]] [[1915.]], kojim su zemlje Antante privoljele Italiju na izdaju saveza [[Centralne sile|Središnjih sila]], obećavajući im teritorije [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarske]]njihovih dojučerašnjih saveznika.

== Talijanska pretpovijest i njeni dobiciprobitci ==

[[Kraljevina Italija]] je bila članicom [[Trojni savez (1882)|Trojnog saveza]], ali je 1914. proglasila neutralnost, ne uključivši se u [[Prvi svjetski rat]]. Italija je otprije željela teritorije Austro-Ugarske i njemačke kolonije u Africi te je pregovarala s izaslanicima [[Trojna Antanta|Antante]]. Kraljevini Italiji je bio obećan [[Južni Tirol]], [[Austrijsko primorje]], dijelovi istočne jadranske obale, te neki njemački i turski posjedi izvan EvropeEurope.

U cilju pridobivanja Italije za ulazak u rat protiv Njemačke i Austro-Ugarske Monarhije, zemlje Antante su Italiji ponudili velike dijelove monarhije, npr. [[Trentino-Južni Tirol|Trentino]], (Južnu [[Tirol|Tirol)]], multietničko [[Austrijsko primorje]] ([[Trst]], [[gorica|Goricu]], [[Gradiška|Gradišku]] i [[Markgrofovija Istra|Istra]]), dio Koruške i [[Kras (pokrajina)|Kras]] jugozapadnejugozapadnu [[kranjska|KranjskeKranjsku]], te velike teritorijalne ustupke na račun Dalmacijepovijesnih hrvatskih pokrajina: [[Istra]], otoci [[Cres]] i [[Lošinj]], a u sjevernoj [[Dalmacija|Dalmaciji]] područje od Lisarice i Tribnja na sjeveru do rta Ploča (između [[Šibenik]]a i [[Split]]a) sa Šibenikom i [[zadar|Zadrom]], te područja u zaleđu tih gradova,. zatimItaliji su obećani i svi dalmatinski otoci od [[premuda|Premude]] do [[Mljet]]a. Italija je dobila i južnu [[albanija|Albaniju]] te pravo da u međunarodnoj politici zastupa buduću albansku muslimansku državnu tvorevinu u srednjoj Albaniji s izlazom na more u [[Drač]]u. Italiji je priznata i aneksija [[libija|Libije]], koja je pod talijanskom okupacijom bila od 1912. Pri podjeli Male Azije, Italija je trebala dobiti i dijelove [[Osmansko Carstvo|Osmanskog Carstva]] u jugozapadnoj Turskoj.

Iste godine, Italija je objavila rat Austro-Ugarskoj, zabivši joj "nož u leđa" u najgorem trenutku, jer je Austro-Ugarskoj prijetio raspad na [[GalicijskiGalicijsko frontbojište|galicijskom frontubojištu]]. Nakon što je okončan [[Prvi svjetski rat]], dio obećanja iz tog sporazuma je ispunjen - Italija je okupiraadobila Južni Tirol, pokrajinu [[Julija|Juliju]] Ipoluotokpoluotok Istru i istarske otoke, Tršćansko primorje, [[Krasdio (pokrajina)|Kras]])sjevernojadranskih otoka, grad Zadar, otoke Lastovo i Palagružu.

Ugovor je držan u tajnosti, ali je u studenom [[1917|1917.]], nakon [[Oktobarska revolucija|Oktobarske revolucije]], objavljen u ruskom dnevniku [[Izvjestija|Izvjestijima]] (rus. Известия).<!-- imenica množine, kao Izvješća, pa je u padežu Izvješćima --> Dio obećanja je ostao neispunjen, podosta zahvaljujući i radu hrv. političara u [[Jugoslavenski odborklub|JugoslavenskogJugoslavenskom odboraklubu]], koji su i raskrinkali Londonski sporazum. Npr.Primjerice, zaslugom [[Ante Trumbić]]a, spriječeno je da i otok [[Vis]], koji je imao simbolično značenje ([[Viška bitka 1866.]]), dopadne u ruke Talijanima. Ante Trumbić je bio svojevremeno zastupnik za otok Vis.

Ugovor je također obećavao Kraljevini Srbiji stvaranje [[Velika Srbija|Velike Srbije]]. Saveznici su Srbiji nudili [[BiH|Bosnu i Hercegovinu]], [[Slavonija|Slavoniju]], [[Srijem]], [[Bačka|Bačku]], južnu Dalmaciju i sjevernu Albaniju, ali bez [[Makedonija|Makedonije]] i dijela Banata. Za ulazak u rat i izdaju [[Središnje sile|Središnjih sila]] saveznici su Italiji ponudili [[JulijaIstra|JulijuIstru]] i veći dio [[Dalmacija|Dalmacije]] (što je kasnije rezultiralo 1920. [[Rapallski ugovor|Ugovorom u Rapallu]], 1924. i 1941. [[Rimski sporazumugovori (19241941.)|Rimskim sporazumomUgovorom]]), Rumunjskoj [[Banat]], a [[Bugarska|Bugarskoj]] Makedoniju. Srbija je odbacila ugovor budući da se nije bila spremna odreći Makedonije.

Tijekom pregovora i srbijanska vlada dobila je obećanje da nakon pobjede može računati na teritorijalne ustupke u BiH i Hrvatskoj, a posebnoposebice u Dalmaciji. Naime, [[Rusko Carstvo|Rusija]], [[Francuska]] i [[Velika Britanija]] nastojale su na svoju stranu privući dotad neutralnu Bugarsku, a ne ugroziti tek sklopljeni savez s Italijom i zadovoljiti Srbiju, pa su Bugarskoj ponudili Makedoniju, a Srbija je za kompenzaciju trebala dobiti BiH i dio hrvatskih teritorija.

Prema informacijama, koje je [[Frano Supilo]] dobio za boravka u britanskom ''Foreign Officeu'', Srbiji je ponuđena južna [[Dalmacija]], BiH, [[Srijem]], dio Bačke i [[Slavonija]] sve do [[Pakrac]]a te vjerojatno i pomoć saveznika u pitanju ujedinjenja Srbije s Hrvatskom. Supilo je tako mogao procijeniti namjere Srbije i saveznika, jer je već u travnju [[1915. na filmu|1915.]], kad je boravio u ruskom Ministarstvu vanjskih poslova u [[Petrograd]]u, saznao i za Londonski ugovor te o tome izvijestio [[Jugoslavenski odbor]]. Nakon otkrivanja sadržaja sporazuma, došlo je do žestokog otpora hrvatskog i slovenskog naroda, što je onemogućilo njegovo provođenje u cijelosti nakon završetka I. svjetskog rata.