Razlike između izmjena na stranici "Grčki građanski rat"

m
Ispr
m (Ispr)
'''Grčki građanski rat''' ([[grčki jezik|grčki]]: Ελληνικός εμφύλιος πόλεμος, eliinikos еmfilios polemos) je naziv za oružani sukob vođen od [[1944]]. do [[1949]].god., između vladinih snaga podržavanih od strane [[Ujedinjeno Kraljevstvo|Ujedinjenog Kraljevstva]] (i kasnije i [[Sjedinjene Američke Države|SAD]]) i [[Grčka narodnooslobodilačka armija|Narodnooslobodilačke armije Grčke (ELAS)]], podržavane od strane zemalja Istočnog bloka ([[komunizam|komunista]]). Pobjeda vladinih snaga, trasirala je put Grčke u [[NATO]] savez i osigurala južni bok Nato pakta, a time i važni strategijski pravac za [[Sueski kanal]].
Istovremeno, ta pobjeda je udaljila Grčku od susjednih sjevernih [[Socijalizam|socijalističkih zemalja]]. Grčki građanski rat je bio i prvi primjer poslijeratne komunističke pobune. ELAS je bio pod kontrolom [[Komunistička partija Grčke|Grčke komunističke partije - KKE]], i pomagan od snaga Istočnog bloka. To je bio prvi veći sukob snaga tzv. Istočnog bloka i tzv. snaga slobodnog svijeta, tj. [[kapitalizam|kapitalizma]] (Zapadnog bloka). Isti taj sukob uzima se i za početak takozvnogtakozvanog [[hladni rat|hladnog rata]], niza političko-vojnih konfrotacijakonfrontacija, koji je po nekima trajao do pada
berlinskog zida ([[1989]].)
 
Kao pokret otpora okupatoru, grčki komunisti su osnovali [[Narodnooslobodilačka fronta Grčke|Narodnooslobodilački Front Grčke]], (ΕΑΜ) u septembru 1941. godine. EAM je bio pod kontrolom grčkih komunista, ali je u skladu s tadašnjim sovjetskim instrukcijama pokušao djelovati kao široka [[republika]]nska organizacija, bez strogih ljevičarskih stavova. Na taj način privukao je mnogo članova nekomunista, i tako postao realna vlast u najvećem dijelu planinske Grčke, kao široka politička organizacija vlasti, na vrhuncu [[1944]]. imao je 1 500 000 članova i simpatizera. Vojno krilo iste organizacije bio je [[Grčka narodnooslobodilačka armija]](ELAS).
 
Grčka je pretežno planinska zemlja. U tom razdoblju većina stanovništva je živjela na selu što ju je činilo pogodnom za [[gerila|gerilsko]] ratovanje. Okupacijska vlast uglavnom se držala većih naselja uz more i prometnice. Zbog toga je kratko vrijeme nakon okupacije došlo i do prvih geriliskihgerilskih akcija pomaganih i od strane britanskih [[komandos]]kih grupa. Komunisti su kontrolirali i organizaciju OPLA - ''Organizacija za zaštitu narodnih boraca'' koja je većinom djelovala po gradovima kao urbana gerila.
 
U okolici [[Lerin|Lerina]], grada na [[Makedonija|makedonsko]]-grčkoj granici, djelovao je i pokret otpora [[makedonci|makedonskih]] [[Slaveni|Slavena]], [[Narodno osloboditelen front]] (skraćeno NOF ili SNOF). <ref>Incompatible Allies: Greek Communism and Macedonian Nationalism in the Civil War in Greece, 1943-1949. Andrew Rossos", ''The Journal of Modern History'', Vol. 69, No. 1 (Mar., 1997) ([http://www.jstor.org/jstor/gifcvtdir/ff000094/00222801/di982537/98p0609d_S.1.gif?config=jstor&K=user@user_response/41mAX8Pa9m4NhF4jYW/40/4kmA29x0/300222801.di982537.98p0609d.0/2qtqkHSrnkCNDeX7Pt.UVO p. 42])</ref>
 
ELAS-u su se suprostavilisuprotstavili drugi pokreti otpora, prije svega ''Grčka republikanska liga'' - [[EDES]], pod vodstvom vojnog oficira pukovnika [[Napoleon Zervas|Napoleona Zervasa]] i ''Nacionalno socijalno oslobođenje'' - [[EKKA]], liberalni pokret, vrlo opoziciono nastrojen i prema monarhiji, pod vodstvom pukovnika [[Dimitrios Psaros|Dimitriosa Psarosa]]. EDES-u je glavni cilj bio da ELAS ne osvoji vlast nakon oslobođenja, i više se bavio time nego stvarnom borbom protiv okupatora. Ustanak je izbio u istočnoj [[Makedonija|Makedoniji]], gdje su [[Nemci|Nijemci]] dozvolili [[bugari|bugarskim]] jedinicama da zaposjednu grčki teritorij. Na to je odgovoreno velikim demonstracijama po gradovima Grčke, organiziranim od strane organizacije ''Branioci sjevera Grčke'' (desničarska organizacija u gradovima grčke Makedonije).
 
Marionetska vlast od kapitulacija Italije [[1943]]. počinje s osnivanjem paravojnih formacija, sastavljenih od strane lokalnih [[fašizam|fašista]], osuđenika i ratnih zarobljenika s osnovnom namjerom kontrole teritorija i borbe protiv sve većih i brojnijih lokalnih jedinica otpora okupatoru. Ove jedinice zvale su se - ''Sigurnosni bataljoni'', na svom vrhuncu (1944.) brojni sastav bio im je bio oko 20 000 ljudi. Iako nikad nisu korišteni u borbama protiv savezničkih jedinica već isključivo u borbama protiv domaćih jedinica otpora, osobito ljevičarskog ELAS-a, na taj način su oteretili njemačke okupacione snage.
 
U to vrijeme ([[1943]].) [[Sile Osovine]] i njihovi suradnici kontrolirali su samo važnije gradove i prometnice, ostavljajući planinsku unutrašnjost [[gerila|gerilskim]] pokretima otpora. Tako je [[1943]]. [[Grčka narodnooslobodilačka armija|ELAS]] imao oko 50 000 ljudi pod oružjem i kontrolirao je veći dio planinskih djelova [[Peloponez]]a, [[Krit|Krete]], [[Тesalija|Тesalije]] i [[Makedonija (Grčka)|Egejske Makedonije]], [[EDES]] је imao oko 3 000 ljudi, i to gotovo isključivo u [[Epir]]u. [[ЕKKA]] је bila najmanja sa samo 1 000 boraca.
isljučivo u [[Epir]]u. [[ЕKKA]] је bila najmanja sa samo 1 000 boraca.
 
U početku, zapadni saveznici (zapravo [[Ujedinjeno Kraljevstvo|Britanci]]) podržavali su sve pokrete otpora i to novcem i opremom, jer im je u to vrijeme dobrodošla bilo koja pomoć - koja je mogla zaustaviti nagli osovinski prodor na Bliski istok i prema [[Afrika|Africi]]. U kasnijoj fazi, došlo je do preraspodjele pomoći i ona se davala favoriziranim antikomunističkim pokretima, no [[Grčka narodnooslobodilačka armija|ELAS]] је spretno iskoristio [[Kraljevina Italija|kapitulaciju Italije]] (ljeto [[1943]].) i došao do velike količine oružja.
 
=== Konferencija u Libanonu - Vlada nacionalnog jedinstva ===
U maju [[1944]]., predstavnici svih pokreta otpora i političkih grupa sastali su se na Konferenciji u [[Libanon]]u, s ciljem da se postigne sporazum o Vladi nacionalnog jedinstva. I pored optužbi drugih, rivalskih grupa od strane [[Narodnooslobodilačka fronta Grčke|EAM]]-a za kolaboraciju i saboterstvo, konferencija je uspjela i zbog [[sovjetski Savez|sovjetskog]] pritiska da se sporazum mora postići, da se ne ugrozi jedistvojedinstvo Saveznika. Borba u [[Grčka|Grčkoj]] za vrijeme [[Treći rajh|nacističke]] okupacije je bila izuzetno teška igrubai gruba, i nije dozvoljavala nekakvu tankoćutnost za osjetljiva pitanja.
 
Praktički sve zaraćene strane spaljivale su sela i vršile egzekucije nepoćudnih civila i ljudi osumnjičenih da su okupatorski pomagači. Prema [[Komunistička partija Grčke|KKE]], kolaboracionističke snage poput ''KSI'' koristile su [[terorizam]] kao [[strategija|strategiju]], dok je kod [[Grčka narodnooslobodilačka armija|ELASa]] to bio rezultat strasti, i gubitka kontrole lokalnih komandanata, a ne
službena strategija. No ostaje činjenica da su ELASu pripisana mnoga zvjerstva, poput masakra iz Meligalasa kad je pobijeno 1 500 ljudi. Pogubljenje vođe EKKA Dimitriosa Psarosa, je također bilo zvjerstvo koje je počinio ELAS. Po [[komunizam|komunistima]] iz KKE mnogi oficiri EKKA bili su suradnici okupatora, a u mnogo slučajeva to se kasnije pokazalo točnim. Ali bilo je slučajeva da su mnogi bivši oficiri grčke vojske na silu mobilizirani u ELAS, iako su se željeli pridružiti nekomunističkim gerilskim grupama ili pak snagama Vlade iz Kaira.
 
Poznat je kontroverzni slučaj narednika Stefanosa Sarafisa koji je postao vojni rukovodiocrukovodilac ELAS-a. Njegova prava namjera je bila da se pridruži nekomunističkoj grupi komandanta Kostopulosa u [[Tesalija|Tesaliji]] s grupom drugih oficira. Na tom putu su uhvaćeni od strane ELAS-ovih boraca. Sarafis je pristao pridružiti se ELAS-u, i tako se izvukao, ostali iz njegove grupe su pobijeni.
 
== Sukob 1944. ==
U ljeto [[1944]]. је postalo potpuno jasno da će se [[Nemci|Nijemci]] uskoro povući iz [[Grčka|Grčke]], jer je [[Crvena armija|Crvena Armija]] [[Sovjetski Savez|SSSR]]-a već ušla u [[Rumunija|Rumunjsku]] i kretala se prema prostoru bivše [[Jugoslavija|Jugoslavije]], tako bi se u Grčkoj [[Treći rajh|Nijemci]] mogli naći u obruču, potpuno odsječeni. Vlada u izbjeglištvu, pod vodsvomvodstvom liberala [[Georgios Papandreu|Georgiosa Papandreua]] preselila se u [[Casserta|Cassertu]] ([[Italija]]) pripremajući se tako za povratak u domovinu.
 
=== Sporazum iz Casserte ===
Vojske zapadnih saveznika su se iskrcale u Grčkoj tokom oktobra [[1944]], ne nailazivši na neki veći otpor, jer su Nijemci bili u potpunom povlačenju prema sjeveru. 13. listopada [[1944]]. zapadni Saveznici su ušli u Atenu, а [[Georgios Papandreu|Papandreou]] i njegov kabinet su došli nekoliko dana kasnije. Kralj je ostao u egzilu, držeći se dogovora da će pitanje [[monarhija|monarhije]] biti riješeno na [[referendum]]u koji se tek treba održati.
 
U tom trenutku je malo toga stajalo na putu ELAS-u da preuzme potpunu kontrolu nad cjelokupnom državom. Ali ELAS to nije ni pokušao, slijedivši ipak instrukcije [[Sovjetski Savez|SSSR]]-a, a one su glasile da se nikako ne smije ugroziti jedinstvo [[Savezničke sile|Antihitlerovske koalicije]], i time ugozitiugroziti [[Josif Staljin|Staljinove]] veće poslijeratne planove.
 
Generalno to je bio i rezultat [[Teheranska konferencija|Teheranske konferencije]] i dogovora [[Winston Churchill|Churchill]] - [[Josif Staljin|Staljin]] o podjeli utjecaja na [[Balkan]]u, po kojem [[Grčka]] ulazi/ostaje u zapadnoj sferi utjecaja.
 
Uže rukovodstvo [[Grčka narodnooslobodilačka armija|ELASa]] znalo je za to, ali niži rukovodioci i borci ne, što je dovelo do velikih sukoba na relaciji [[Narodnooslobodilačka fronta Grčke|EAM]] - ELAS. Slijedeći [[Josif Staljin|Staljinove]] instrukcije, vođe [[Komunistička partija Grčke|KKE]]-a je na sve načine pokušavalo izbjeći konfrotacijekonfrontacije sa [[Georgios Papandreu|Papandreouovom]] vladom. Većina članova ELAS-a gledala je u zapadnim saveznicima - oslobodioce, mada je bilo i takvih kao što su bili neki lideri [[Komunistička partija Grčke|KKEa]], kao Andreas Cimas i Aris Veluhiotis, koji nisu vjerovali zapadnjacima. Andreas Cimas je bio u stalnom kontaktu sa
[[socijalistička Federativna Republika Jugoslavija|jugoslavenskim]] liderom [[Josip Broz Tito|Josipom Brozom Titom]], i nije mu bila po volji suradnja između ELAS-a i zapadnih saveznika.