Deportacija Krimskih Tatara – razlika između verzija

[[Krimski Tatari]] imali su stoljećima svoj [[krimski kanat]], od 1441. pa sve do 1783., kada je [[Krim]] postao meta [[Velika Rusija|velikoruskog]]imperijalnog ekspanzionizma te je ga je tada anektiralo [[Rusko Carstvo]]. Tatari, koji su po vjeroispovijesti većinom štovali [[islam]], su bili izrazito neskloni carskom vladavinom, te su svojom voljom napuštali Krim u nekoliko valova iseljavanja. Kao posljedica toga, Tatari su postali manjina te je njihov udio u stanovništvu tog poluotoka smanjen na samo 34,1% do 1897. godine.<ref name="Vardys 101"/> Istodobno, [[Moskva]] je vršila [[Rusifikacija|rusifikaciju]] tog područja, te ga naseljavala [[Rusi]]ma, [[Ukrajinci]]ma i drugim slavenskim narodima. Ova naseljavanja su nastavljena i tijekom sovjetske vladavine.<ref name="Vardys 101">[[#Vardys|Vardys (1971)]], str. 101</ref> Već između 1784. i 1790., od ukupne populacije od oko milion, odselilo se 300.000 krimskih Tatara i otišlo u [[Turska|Tursku]].{{sfn|Potichnyj|1975|loc=str. 302–319}} [[Krimski rat]] izazvao je novi masovni [[egzodus]] krimskih [[Tatari|Tatara]] koji su utočište potražili u Otomanskoj imperiji zbog čega je broj stanovnika poluostrva naglo opao. Između 1855. i 1866. najmanje 500.000, a možda i do 900.000 muslimana je napustilo Rusko Carstvo i emigriralo u Osmansko Carstvo. Od toga broja, jedna trećina je bila iz Krima, a preostali iz [[Kavkaz]]a. Ovi emigranti su činili između 15 i 23 % ukupnog stanovništva Krima. Rusija je to iskoristila kako bi slavilizirala "[[Nova Rusija|Novu Rusiju]]".{{sfn|Fisher|1987|loc=str. 356–371}}

Peter J. Potichnyj navodi da je nezadovoljstvo krimskih Tatara nad egzilom zrcalilo širu sliku neruskih naroda SSSR-a koji su počeli javno izricati svoju srdžbu protiv nepravdi počinjenih od ideologa [[VelikaRuski Rusijairedentizam|velikeVelike Rusije]].{{sfn|Potichnyj|1975|loc=str. 302–319}} 1985. pojavio se esej zvan ''Ništa nije zaboravljeno, nitko nije zaboravljen'' u ruskom emigrantskom žurnalu ''Kontinent'', koji je napisao ukrajinski pisac i novinar Vasil Sokil. Esej je na povremeno sarkastičan način ukazivao na selektivno zaboravljanje mnogih sovjetskih građana koji su trpjeli tokom drugog svjetskog rata, ali čija iskustva remete zvaničnu poslijeratnu naraciju herojske pobjede: "''Mnogi su pretrpjeli [[Hitler]]ove konc logore samo da bi kasnije bili poslani u sibirske [[gulag]]e. [...] Što, zapravo, treba ljudskom biću? Ne puno. Jednostavno da ga se prizna kao ljudsko biće. Ne kao životinju''." Sokil je simbolično uzeo kao primjer sudbinu krimskih Tatara kojima je uskraćeno to priznanje.{{sfn|Finnin|2011|loc=str. 1091-1124}} Između 1989. i 1994., oko četvrt miliona krimskih Tatara se vratilo iz centralne Azije natrag na Krim — to je predstavljalo simboličnu pobjedu njihovog dugogodišnjeg napora, pošto im je sve do tada bilo uskraćeno izraziti sopstveni narodni identitet, govoriti svojim jezikom i vratiti se u svoju domovinu.{{sfn|Williams|2002|loc=str. 323-347}}