Silvije Strahimir Kranjčević – razlika između verzija
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
m redirect na hr.wiki |
preuzeto s hrvatske Wikipedije |
||
Red 1:
'''Silvije Strahimir Kranjčević''' ([[Senj]], [[17. veljače]] [[1865]]. - [[Sarajevo]], [[29. listopada]] [[1908]].), [[Hrvatska|hrvatski]] pjesnik, najznačajniji pjesnik [[Realizam (književnost)|realizma]]; značajan pravaš
#REDIRECT [[:hr:Silvije Strahimir Kranjčević]]▼
== Životopis ==
Rođen u Senju, pod [[Nehaj]]em, zbog svoje buntovne naravi završivši gimnaziju nije maturirao; elitni zavod [[Germanico-Hungaricum]] u [[Rim]]u, gdje je imao postati svećenikom, napušta vrlo brzo jer ne osjeća u sebi svećenički poziv. Ali je taj kratki boravak u "Vječnom gradu" ostavio trajni, neizbrisivi trag u njegovoj osjećajnosti i njegovu pjesništvu. U [[Zagreb]]u završava jednogodišnji učiteljski tečaj iz slovničko-povijesne grupe, i s diplomom učitelja "na gradjanskih skolah" odlazi službovati u [[Bosna i Hercegovina|Bosnu i Hercegovinu]], jer u [[Károly Khuen-Héderváry|Khuenovoj]] Hrvatskoj za nj nije bilo kruha. [[Mostar]], [[Livno]], [[Bijeljina]], [[Sarajevo]]: to su njegove životne postaje, gradovi u kojima nije samo ostvarivao svoju egzistenciju nego i pjesnički sazrijevao.
Prvu pjesmu objavio je i on u "Hrvatskoj vili" (''Zavjet'', [[1883]].), mjesec-dva prije odlaska u Rim. U uredništvu, koje tada već vodi [[Kumičić]], borbeni stihovi mladoga, posve nepoznatog pjesnika dočekani su oduševljeno i proročanski: "Taj će vam biti najbolji hrvatski pjesnik!" Iz Rima šalje još dvije pjesme šušackoj "Slobodi" (''Pozdrav'' i ''Senju-gradu'', [[1884]].), a vrativši se iz Rima objavljuje u "Viencu" značajnu pjesmu ''Noć na Foru'' i u Senju, odmah zatim, prvu zbirku ''Bugarkinje'' ([[1884]].). Tako je za samo godinu dana obilježio prostor svoga pjesništva i najavio svoj pjesnički put: punih dvadeset i pet godina, od ''Zavjeta'' 1883. do ''Hristove slike'' u "Savremeniku" [[1908]]., teći će crtom koju definiraju tri uporišne točke: Domovina - Čovjek - Svemir. Dosljedno na toj crti, Kranjčević se nije mijenjao nego rastao i sazrijevao.
''Bugarkinje'' su bile dočekane s naglašenim priznanjima; [[Milivoj Šrepel]] napisao je o njima prvu kritiku (u "Vijencu"), s puno izričitih pohvala, predvidjevši da na putu koji pjesnika čeka "umjesto lovora raste gorki pelin, pa se zato i u njegovu stvaralaštvu često javlja britki sarkazam i hladna ironija". Sve su ove oznake ([[sarkazam]], [[ironija]], gorki pelin) bile izvanredno točne; ali, da su ''Bugarkinje'' predstavile Kranjčevića kao autentičnog "barjaktara slobode", kako je poslije malo bombastično rekao [[Miroslav Krleža|Krleža]]; da su one bile kompletan program i pjesnički i politički, u kome je posvetna pjesma [[August Šenoa|Šenoi]] jasno izražen pjesnički [[credo]] dok su pjesme Hrvatskoj, Narodu i Radniku tri stožera pjesnikova nacionalnog i političkog uvjerenja, pravaškog i svehrvatskog; da je u takvu pjesničkom konceptu poete vatesa korijen Kranjčevićeve patetike i smisao njegove malo podignute retoričnosti, ali i snaga uzgona koja ga je digla do univerzalnosti i kozmičke svijesti; i da je u tome sav profetizam i gorčina ove poezije, pa i njen makabrizam, a da je upravo to, po riječima [[Ivo Frangeš|Ive Frangeša]], razlikovalo pjesništvo mladoga Kranjčevića od rodoljubno-deklarativne i ljubavno-romantične poezije [[Harambašić]]eve, sve se to raspoznalo puno kasnije.
[[Datoteka:Silvije strahimir kranjčević i gabrijela kašaj.jpg|minijatura|lijevo|200px|Kranjčević s suprugom Gabrijelom Kašaj]]
Do iduće njegove zbirke (''Izabrane pjesme'', [[1898]].) proći će više od deset godina, od nje do sljedeće (''Trzaji'', [[1902]].) jos četiri, a onda još šest do posljednje (''Pjesme'', [[1908]].): sve one potvrđuju, da su godine provedene u Bijeljini ([[1888]].-[[1892]].) i drugi put u Livnu (1892.-[[1893]].) bile njegovo najplodnije razdoblje pune pjesničke zrelosti. Tada nastaju znamenite pjesme ''Ditiramb'', ''Angelus'', ''Iza spuštenijeh trepavica'' ([[1892]].), ''Mojsije'', ''Lucida intervalla'' ([[1893]].), a zatim i ''Mramorna Uenus'' ([[1894]].), ''Anđeo bola'', ''Heronejski lav'' ([[1895]].), ''Misao svijeta'', ''Zadnji Adam'' ([[1896]].), ''Resurrectio'', ''Moj dom'' ([[1897]].), ''Sveljudski hram'' ([[1901]].) i druge. Ako je osamdesetih godina hrvatskom književnošću dominirala proza, devedesetih godina prvenstvo pripada Kranjčevićevu pjesništvu, koje u posljednjem deceniju [[19. stoljeće|XIX. stoljeća]] dostiže svoj zenit. Bilo je kritičara koji su vidjeli taj zenit u misaonosti Kranjčevićeve poezije i njezinu zaletu u kozmički beskraj, pa su ga neki i nazivali - sasvim pogrešno, uostalom filozofskim pjesnikom. A on to nije bio. Svaka filozofičnost predpostavlja neki sustav, a u Kranjčevićevoj poeziji nema ni jedinstvenog misaonog sustava ni razvijena programa: ni političkog ni nacionalnog ni filozofskog. Ni pjesničkog! Njegove misli, gledane kao filozofija, nisu ni osobito nove ni naročito duboke. A ipak nas osvajaju, jer su izražene pjesnički, jer su pretočene u pjesmu, jer su poezija.
Kao pjesnika zanimale su ga sve brige i tegobe njegova naroda, a izražavao ih je uz pomoć biblijskih i antičkih parabola, simbola iz povijesti [[Kršćanstvo|kršćanstva]] i [[Židovi|židovskog]] naroda; njihovom je [[Alegorija|alegoričnošću]] odijevao temeljna ljudska pitanja o [[svemir]]u, o životu, o neskladu ideala i zbilje, o svrsi čovjeka i prirode, o vjeri, o Crkvi, o Bogu, o smrti, o ljubavi i suzi, o grijehu i o sreći, o pravdi, o slobodi - o pitanjima koja bi inače bila više nego obična; o [[Tragikomedija|tragikomediji]] svijeta, za koji ni on, kao ni njegova velika pjesnička simpatija Heine, nije uvijek pravo znao, je li bolnica ili umobolnica. Svemirske vizije koje otkriva njegova poezija izrasle su iz mračne stvarnosti khuenovske Hrvatske. Sve patnje što su ih trpjeli njegova pogažena domovina i njegov poniženi narod doživljavao je [[starčević]]anskim očajavanjem i proživljavao svojim pjesničkim senzibilitetom tako intenzivno, da je njihov domet prelazio granice zemaljske stvarnosti. Kozmička dimenzija njegova pjesništva, o kojoj se toliko govorilo i nagađalo, suvislo i nesuvislo, nije zapravo ništa drugo nego bolni odjek i projekcija hrvatske nesreće. Ona proizlazi iz nesklada svijeta - i u neskladu svijeta završava.
U Sarajevu punih osam godina ([[1895]].-[[1903]].) uređivao je književni časopis "Nada", koji je izdavala [[Zemaljska vlada]] Bosne i Hercegovine. Nominalni urednik bio je vladin savjetnik [[Kosta Hormann]], čovjek širokih obzorja, dobročinitelj [[Antun Gustav Matoš|Matošev]], ali je stvarni urednik časopisa, Hormannovim povjerenjem, bio Kranjčević. Uživao je zaista zavidnu slobodu i zahvaljujući njoj "Nada" je okupljala najuglednije hrvatske književnike i postala najvažniji književni časopis [[Hrvatska moderna|hrvatske moderne]]. U njoj je objavio veći broj svojih književnih prikaza i ocjena, a neki od njih vidno nadilaze trenutne potrebe, zbog kojih su bili napisani...
==Vanjska poveznica==
*[http://www.sskranjcevic.hr/ Silvije Strahimir Kranjčević: život i djelo]
{{Lifetime|1865|1908|Kranjčević, Silvije Strahimir}}
[[Kategorija:Hrvatski pisci]]
[[Kategorija:Hrvatski pjesnici]]
<!--interwiki-->
[[bs:Silvije Strahimir Kranjčević]]
[[en:Silvije Strahimir Kranjčević]]
[[es:Silvije Strahimir Kranjčević]]
[[fr:Silvije Strahimir Kranjčević]]
[[nl:Silvije Strahimir Kranjčević]]
[[pl:Silvije Strahimir Kranjčević]]
| |||