Beduinska mitologija – razlika između verzija

U arapskoj pustinji, na tom golemom sušnom i negostoljubivom području, uvijek istoga krajobraza, žive beduini. Poradi kroničnog i stalnog nedostatka vode beduini moraju biti neprekidno u pokretu sa svojim stadima kako bi najbolje iskoristili rijeke i oskudne livade koje su jedini izvor hrane i pojila za njihova stada. Malobrojne oaze raštrkane pustinjom bile su i jesu njihove nezaobilazne postaje u etapama njihovih lutanja. Ti pustinjski nomadi plašili su se [[džini|džina]] – malih zlih duhova koji su bili muškog i ženskog roda. Džini su se skrivali posvuda: u šupljinama drveća, u izvorima vode, ispod pijeska… Nikako nije bilo dobro dražiti i izazivati ih, jer bi time čovjek na sebe navukao hrpu nevolja, pored svih onih koje su ga pratile u negostoljubivoj pustinji.

Glavno svetište i štovalište božanstava beduina nalazilo su u gradu [[Meka|Meki]], u [[Ćaba|Ćabi]]. Ćaba je zgrada u kojoj stanuju bogovi i božanstva beduina, a tu se i čuva misteriozan crni kameni blok, koji pak je bio okovan u istočnom kutu. (Najvjerojatnije se radi o dijelu nekog meteorita koji je pao s Neba, a beduini su mu pripisali nadnaravnu moć.

Ipak najviše štovatelja i poklonika imala je božica [[Allat]] (ženska izvedba od Alah, kako Alah znači bog, onda je Allat najvjerojatnije božica), zatim svemoćni al-Uzza i božica Manat (Sudbina), koja je rezala životnu nit svakog ljudskog bića kada bi za to nastupio trenutak. Nad svima je vladao bog Sunca imena Hobal koji je prikazan u Ćabi kipićem od crvenog korneola.