Cecilijan – razlika između verzija

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
m Bot: Automatska zamjena teksta (-Category: +Kategorija:)
Nema sažetka izmjene
Red 1:
'''Cecilijan''' ({{lang-la|Caecilianus}}, [[flourit|fl.]] 310-e) je bio [[hrišćanstvo|kršćanski]] [[tuniska nadbiskupija|biskup Kartage]], poznat po tome što je svojim stavovima potakao [[donatizam|donatističku]] šizmu u Sjevernoj Africi. Tadašnja kršćanska zajednica u toj [[Rimsko Carstvo|rimskoj]] provinciji je početkom 4. vijeka bila teško pogođena [[Dioklecijanovi progoni|Dioklecijanovim progonima]], ali i unutrašnjim razdorom koji su izazvali njeni članovi koji su se, nastojeći očuvati život i porodice, javno odrekli svoje vjere. Pokušaj da se nakon završetka progona vrate u zajednicu je izazvao žestoko protivljenje fanatičnih ''rigorista'' koji su smatrali da se samo kršćani koji su beskompromisno spremni na [[kršćanski mučenici|mučeništvo]] trebaju smatrati pravim kršćanima; rigoristi su svoje protivnike nazivali ''[[lapsi]]ma'' (posrnuli) i ''[[traditores|traditorima]]'' ("izdajnicima"). Cecilijan je, kao i njegov prethodnik [[Mensurije]], imao daleko umjerenije stavove. Nakon Mensurijeve smrti se, pak, protiv njega stvorila opozicija koju je vodila bogata kršćanska plemkinja po imenu Lucila. Na njenu stranu je stao i Sekund, biskup Tigiste i Cecilijanu nadređeni [[primat (religija)|primat]] Afrike. Godine 311. je održan sinod na kome je Cecilijan ekskomuniciran, svrgnut i na njegovo mjesto postavljen [[Majorin]]. Cecilijan i njegove pristaše su, pak, odbile prihvatiti tu odluku.
 
U spor se zbog toga umiješao [[papa MilitijadMiltijad|MilitijadMiltijad]] [[papa|biskup Rima]] (papa), kao i car [[Konstantin Veliki]], koji je 313. [[Milanski edikt|ozakonio kršćanstvo]] u Carstvu. Obojica su presudila u korist Cecilijana, a Konstantin je u svojim ediktima izričito opisao Majorina i njegove pristaše kao "luđake". Godine 314. su te odluke potvrđene na [[Sinod u Arlesu|Saboru u Arlesu]], a 316. i pred carem osobno koji je, nastojeći riješiti spor, naredio da se crkvena imovina koje su kontrolirale Majorinove pristaše, te se predaju Cecilijanu. Raskol među sjevernoafričkim kršćanima se, međutim, nastavio.
 
== Izvori ==