Sovjetski Savez – razlika između verzija
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
→Ježovščina: - uklonjena pristrana kvalifikacija za Hruščova - ako Staljin nije diktator, nije ni Hruščov osvetoljubiv |
|||
Red 344:
Godine [[1932.]], sovjetski režim zabranio je sve nezavisne književne skupine i novine te ih zamijenio jednom, državnom [[Unija sovjetskih književnika|Unijom sovjetskih književnika]] koja je bila zadužena za nadzor i organiziranje "državne književnosti", ona koja ne bi bila formalistička i antisovjetska. Godine [[1934.]], na prvom Kongresu književnika odlučeno je kako će [[socrealizam]] biti jedina dozvoljena umjetnička forma, što je primijenjeno i na druge grane umjetnosti (gotovo identična polemika vodila se i na području [[SFRJ]] tokom 40-ih godina, s tim da je tamo pobijedila artistička struja u odnosu na ovu socrealističku; vidjeti [[sukob na književnoj ljevici]] i posebnu ulogu [[Miroslav Krleža|Miroslava Krleže]]). U praksi, ta je odluka značila da je umjetnost u konačnici postala još jedna državno koordinirana djelatnost, sukladno staljinističkim konceptima. Književnost je morala biti usmjerena na prikazivanje realnosti i ideala iz perspektive partije uz obavezno veličanje države. Ipak, socrealizam nije u suštini bio toliko krut i nekreativan, ali je predstavljao radikalni otklon u odnosu na (post)modernistički razvoj zapadnoeuropske književnosti u istom razdoblju. U razdoblju socrealizma stvorena su neka od najboljih djela sovjetske i ruske književnosti, a nekoliko je autora dobilo i međunarodna priznanja. Suštinski, može se reći da je jedini problem socrealizma bio Staljin, čija je sveobuhvatna ruka pokušala nametnuti stil pisanja koji je odgovarao isključivo njemu, što je rezultiralo kočenjem umjetničke evolucije tog pravca, unatoč velikoj liberalizaciji umjetnosti koja je uslijedila za vrijeme [[Nikita Hruščov|Hruščova]] i procesa destaljinizacije. Socrealizam je u tom svom razdoblju praktički stagnirao i tako se, u neku ruku, održao kao dominantna književnoumjetnička doktrina u sovjetskoj književnosti, mada je formalno oslabljen već 60-ih godina. Zapadna kritika znala se snažno obrušavati na socrealizam, nazivajući ga predvidljivim (što u segmentima i jest bio) i banalizirajući ga do te mjere da ga se svodi na apsurdne fraze kao "djevojka vidi traktor" (što je svakako bilo daleko od istine). Iako je [[Andrej Sinjavski]] socrealizam definirao kao osnovnu metodu sovjetske književnosti i književne kritike , koja od autora zahtijeva istinito, povijesno točno predstavljanje stvarnosti u njezinom revolucionarnom razvoju, štoviše, ta istinitost i povijesna točnost umjetničke prezentacije stvarnosti mora biti povezana sa zadatkom ideološke transformacije i obrazovanja radništva u duhu socijalizma, <ref>A. Sinjavski: ''O socijalističkom realizmu'', str. 148 ISBN 0-520-04677-3</ref> prava istina o socrealizmu nalazi se negdje između zapadnih kritika i subjektivnog (štoviše i kontradiktornog, jer se istovremeno teži ka povijesnom realizmu, ali i ideološkoj edukaciji i nametanju socijalizma) pretjerivanja koje je dolazilo od strane njegovih zagovaratelja.
[[File:Sholokhov-1938.jpg|210px|thumb|[[Mihail Šolohov]] fotografiran [[1938.]] godine.]]
Staljinistički socrealizam nije, kao što je rečeno, dozvoljavao previše prostora autorima koji su htjeli napisati nešto vlastito. S druge strane, autori koji su se pokoravali državnom pogledu na umjetnost imali su gotovo sve moguće beneficije. U tu su skupinu spadali [[Dmitrij Furmanov]], [[Fjodor Gladkov]], [[Aleksandar Fadejev]] i [[Mihail Šolohov]], kog se danas smatra vrhuncem razvijenog socrealizma u sovjetskoj književnosti. Šolohov se pisanjem počeo baviti prije svoje dvadesete godine, ali je vrhunac svog rada ostvario u razdoblju od [[1928.]] do [[1940.]] godine, kada piše svoj epski četverodijelni ciklus ''[[Tihi Don]]'', monumentalno prozno djelo ruske i sovjetske književnosti o životu [[Kozaci|Kozaka]] u turbulentnom razdoblju ruske povijesti. Djelo se danas slavi kao vrhunac socrealističke književnosti te je, uz njegovo kasnije djelo ''[[Uzorana ledina]]'', kruna Šolohovljeve karijere. Ipak, u ''Uzoranoj ledini'', Šolohov nije zadržao objektivnost koju je imao u svom glavnom djelu te se uvelike približio političko-ideološkim tendencijama propisanim od strane države. Uz sveopću kulturni doprinos, Šolohov je bio i aktivan član u vrhu Komunističke partije, blizak i sa Staljinom i sa Hruščovim, a nagrađen je [[Državna nagrada Sovjetskog Saveza|Staljinovom nagradom]], a [[1965.]] godine i [[Nobelova nagrada za književnost|Nobelovom nagradom za književnost]] "zbog svoje umjetničke snage i integriteta kojima je, u svom epu o Donu, dao izraz povijesnom razdoblju u životu ruskog naroda." Šolohov je bio jedan od onih pisaca koji nisu prakticirali ideološke stranputice te je dolično slijedio državnopolitičke zahtjeve prema umjetnosti.
Ipak, neki autori nisu imali te sreće, uključujući i to da se njihova partijska pripadnost u potpunosti zanemarila. Najeklatantniji primjer toga je sovjetski [[egzistencijalizam|egzistencijalist]] [[Andrej Platonov]], čiji je odnos sa vrhom Komunističke partije bio jedan od uzroka koji je kočio njegov kreativni razvoj. Mada su njegova djela, poput romana ''[[Kotao (Platonov)|Kotao]]'', imala snažan utjecaj na kasniju rusku i sovjetsku književnost, Platonov nije imao uspjeha tokom života i često je bio na meti kritike kao antikomunistički pisac. Istina, Platonov jest, iako član partije, bio skeptičan prema Staljinovoj politici, ali to nije bio nikakav razlog za zabranu njegova djela. Iako je otvoreno kritizirao neke od Staljinovih oponenata, Platonov se nikada nije usudio javno kritizirati Staljina, koji je prema njemu imao potpuno bipolaran odnos (na trenutke bi ga zvao idiotom, a na trenutke genijem), što mu nije donijelo nikakve beneficije. S druge strane, bili su tu oni autori koji su uspjeli izbjeći režimsku represiju, a opet zadržati autorski individualizam, s tim da u određenom razdoblju nisu objavljivali djela.
[[Datoteka:Boris Pasternak cropped.jpg|200px|thumb|lijevo|Za razliku od Šolohova, koji je kao "režimski pisac" proslavljen kao dobitnik Nobela, [[Boris Pasternak]] je zbog svoje individualističke estetike napadnut.]]
Najbolji primjer te skupine je [[Boris Pasternak]], zasigurno jedan od najboljih ruskih i sovjetskih književnika. Pasternak je slavu stekao još i prije revolucije svojim zbirkama poezije, ali povijest ga ipak pamti po njegovom proznom radu. Njegov odnos sa režimom bio je kompleksan, ali se uspio zaštititi od strože represije tako što je prestao objavljivati djela. Iako član partije i Unije književnika, Pasternak je bio protivnik režimske kontrole umjetnosti te se u nekoliko navrata usprotivio odlukama istog (stao je u obranu Osipa Mendeljštama nakon što je ovaj uhapšen, a odbio je dati svoj potpis podrške osudi generala [[Mihail Tuhačevski|Tuhačevskog]]). Pasternakovo kapitalno djelo je opsežni roman ''[[Doktor Živago]]'', kompletiran [[1956.]] (mada je rad počeo još tokom [[1910-ih]]). Izvorno je roman odbijen od strane sovjetskih tiskara jer nije bio pisan u socrealističkoj tradiciji, ali je prokrijumčaren u [[Italija|Italiju]], gdje je s velikim uspjehom tiskan [[1957.]] godine. Izdavanjem ovog romana, Pasternak je bio u životnoj opasnosti, a napadi su dolazili sa svih strana. Ipak, s obzirom da je u to vrijeme Hruščov već postepeno liberalizirao umjetnost, Pasternak je izbjegao raniju sudbinu nekih svojih prijatelja. ''Živago'' je roman napisan u romanesknoj tradiciji XIX. stoljeća, posebice onoj [[Lav Tolstoj|Lava Tolstoja]], a osim odbacivanja socrealističkih ideja, obilovao je i suptilnim kritikama represivnog [[staljinizam|staljinizma]] i njegovih posljedica. Napadi nisu prestali ni kada je [[Švedska akademija]] objavila kako je Pasternak dobitnik [[Nobelova nagrada za književnost|Nobelove nagrade za književnost]] [[1958.]] godine, "zbog svog važnog uspjeha i u suvremenoj lirici i na polju velike ruske epske tradicije." Bio je Pasternak tako prvi "čisto sovjetski" pisac (jer Bunjin je djelovao u emigraciji) koji je dobio to odlikovanje, a s obzirom da je u režimu bio na lošem glasu, taj je čin razbjesnio Komunističku partiju, koja je, zajedno s Udrugom književnika, započela niz napada na Pasternaka. Mada oduševljen nagradom, Pasternak je zbog aktivne kampanje protiv sebe bio prisiljen odbiti Nobelovu nagradu, postavši tako prvi pisac koji je to učinio (nakon njega je to učinio još samo [[Jean-Paul Sartre|Sartre]]). Pasternakovo povlačenje i odbijanje Nobelove nagrade još je jedan dokaz režimske represije nad umjatnošću, koja je svoju monopolizaciju nastavila i u razdoblju državne liberalizacije.
===Vizualna umjetnost===
| |||