Sovjetski Savez – razlika između verzija
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
→Književnost: - početak |
|||
Red 322:
===Književnost===
[[Ruska književnost]] imala je nevjerojatnu tradiciju i spada u sam vrh nazaslužnijih nacionalnih književnosti u povijesti. Dok su neki ruski pisci, poput [[Nikolaj Gogolj|Gogolja]], [[Mihail Ljermontov|Ljermontova]] ili [[Fjodor Dostojevski|Dostojevskog]], bili pravi ''trendsetteri'' svog razdoblja, kulturnoumjetnički revolucionari, razdoblje sovjetske književnosti donijelo je pravu dihotomiju kulturnoumjetničkog stvaranja za područje cijele zemlje. Dok je, s jedne strane, vladala prava ljevičarska revolucija na pordučju umjetnosti, revolucija koja je pratila avangardne korake Zapadne Europe i donosila slobodarski duh popračen bojama [[Boljševizam|boljševičke]] revolucije, državna će kontrola u razdoblju [[staljinizam|staljinizma]] uzeti svoj danak kako u umjetničkom stvaranju tako i u ljudskim životima.
Mada je [[Ruska književnost|ruski realizam]], kao vjerojatno krunu razvoja istočnoeuropske književnosti općenito, obilježila [[proza]], ponajviše [[roman]], Sovjetski Savez dočekan je s procvatom poezije, što je bilo u skladu s [[modernizam|modernističkim]], ali i [[avangarda|avangardnim]] tendencijama koje su dolazile sa Zapada. Tu početnu fazu obilježilo je, kao i u ostatku zapadnog kulturnog kruga, eksperimentiranje s brojnim književnoumjetničkim pravcima i doktrinama, raznovrsno koketiranje s ciljem napretka i, što i jest bilo najvažnije, stvaranja zasebnog, sovjetskog umjetničkog stila. [[Lenjinizam]] je tako bio relativno blagonaklon prema novim umjetničkim tendencijama, mada se određena ideološka obojanost ipak preferirala u odnosu na nekakav zapadnjački ''l'art pour l'art'' koji je obilježio prve korake avangardnih pravaca. Mada u sovjestkom razdoblju nije imao značajnijeg utjecaja ([[Aleksandar Blok|Blok]] umire [[1921.]], a [[Valerij Brijusov|Brijusov]] prestaje objavljivati [[1917.]]), [[simbolizam]] je svakako bio ključni temelj razvoja sovjetske poezije u ranim godinama.
Ipak, početno razdoblje sovjetske književnosti, koje bi se grubo moglo odrediti od [[1917.]] do [[1932.]] (kada je Staljin ozvaničio socrealizam, ''de facto'' zabranivši bilo kakav drugačiji izražaj), bilo je obilježeno pokušajima stvaranja autohtone sovjetske umjetnosti na dvama temeljina - avangardnoj umjetnosti Zapada i tihom prodiranju socrealističkih doktrina. Opijeni [[Ruska revolucija|revolucijom 1917.]], sovjetski su avangardisti uspješno iskombinirali duh revolucije i čistu umjetnost. [[Vladimir Majakovski]], koji je vjerojatno najznačajniji komunistički pjesnik, bio je pionir [[futurizam|futurizma]] u Rusiji, a time i Sovjetskom Savezu. Mada se Majakovski već etablirao do uspostave saveza, njegova je poezija, koja je svojevrsna futuristička tehnokracija, oda pobjedi proleterijata i sovjetskog pogleda na industriju, obilježila razvoj i širenje futurizma (koji svoje korijene ima u [[Italija|Italiji]]) u Rusiji. Iako je napisao dvije drame (u kojima je satirizirao sovjetski birokraciju), Majakovski je pretežito poznat kao vrstan pjesnik, a njegova najpoznatija pjesma, "[[Lijevi marš]]", predstavlja ogledni primjerak sovjetske futurističko-tehnokratske ideologije. Majakovski u pjesmi slavi pobjedu proleterijata, kritizira Zapad i slavi tehnološki napredak, stvarajući tako viziju kakve tehnološkoproleterske utopije u koju se Sovjetski Savez trebao pretvoriti. Svoj kultni status, pjesma je stekla ponavljanjem stihova ''Lijeva! Lijeva! Lijeva!'' na kraju svake strofe. Drugi velikan opijen revolucijom, [[Sergej Jesenjin]], nije bio futurist, ali njegova poezija predstavlja jedno od najintimijih umjetničkih ostvarenja u povijesti. Rođen u provinciji, Jesenjin se kao nespreman mladić preselio u [[Moskva|Moskvu]] gdje biva opijen slobodarskim idejama revolucije. Upravo te ideje obilježile su njegovu ranu fazu, ponajviše pod utjecajem [[ekspresionizma|ekspresionizma]], koja predstavlja ideološki obojenu poeziju koja slavi ideološke uspjehe revolucije. Ipak, kao i mnogi nakon njega, Jesenjin će ubrzo doživjeti intimni krah u suočiti se s velikim osobnom razočarenjem u postrevolucionarnu zbilju, koja nije imala preveliku povezanost s (pred)revolucionarnim idealima. Njegova je poezija tako dobila drastičan preokret i pretvorila se u [[lirika|lirsku]] autobiografiju u kojoj je s nostalgijom opisivao život u proviciji kog je ostavio za sobom. Njegov prikaz ruskog sela obiluje lirskim motivima, ali koketira i sa senzibilnim [[nadrealizam|nadrealizmom]], zbog čega je često uspoređivan sa slikarstvom [[Marc Chagall|Marca Chagalla]].
Sveopće razočarenje u postrevolucionarnu stvarnost zahvatilo je, zapravo, gotovo sve relevantne sovjetske umjetnike. Već spomenuti Jesenjin učinio je možda najdrastičniji zaokret te se okreno samome sebi, dok je Majakovski, "veliki propagandist" i sovjetski pjesnik ''par excellence'' razočaran [[staljin]]ističkim pristupom umjetnosti, odlučio dramski prikazati pogrešan smjer kojim je savez koračao pod Staljinom. Uz Jesenjina i Majakovskog, drugi su etablirani pjesnici tog razdoblja također uočili disproporciju između onoga što je revolucija donijela i onoga što je trebala donijeti. [[Osip Mandeljštam]], ruski [[Židovi|Židov]] rođen u [[Poljska|Poljskoj]], bio je jedan od rijetkih pravih "zapadnjaka", odnosno larpurlartista u rusko-sovjetskoj književnosti. Bio je nevjerojatan nonkoformist i individualac, a njegov su opus obilježili kako poezija tako i [[esej]]istička književnost. Sličan ugled uživala je i [[Ana Ahmatova]], najbolja ruska pjesnikinja. Njih su dvoje činili jedinstven umjetnički tandem koji je nastao pod okriljem [[Akmeizam|akmeističke]] pjesničke doktrine, a razvio se u glavne literarne oponente staljinističkoj doktrini. Oboje su bili otvoreni oponenti Staljina i njegovog umjetničkog terora, što je rezultiralo režimskim sankcijama. Mandeljštamov slavni "[[Staljinov epigram]]" iznio je oštru kritiku prema Staljinovoj politici [[kolektivizacija|kolektivizecije]] i njezinim negativnim posljedicama, a sam Mandeljštam ga je čitao samo nekoliko puta na manjim skupovima, daleko od očiju javnosti. S druge strane, Ana Ahmatova je svoj konflikt s režimom vodila s godinama, a vrhunac njezina opusa sačinjava lirski ciklus ''[[Rekviem (Ana Ahmatova)|Rekvijem]]'', trodijelni ciklus elegija, lamentacija i svjedočanstava o njezinom sukobu sa staljinističkim režimom, koji ju je cenzurirao i donio joj tešku ličnu tragediju.
[[File:Ахматова Н.Гумилев Л.Гумилев.jpg|320px|thumb|[[Nikolaj Gumilev]] i [[Ana Ahmatova]] sa sinom [[Lav Gumilev|Lavom]], fotografirani [[1913.]] ili [[1916.]] godine. Smrt supruga i odlazak sina u gulag ostavio je vidljiv i neizbrisiv trag na ličnosti velike pjesnikinje.]]
Svi navedeni autori postali su žrtve svojih ideala na ovaj ili onaj način. Prvi je "otišao" Jesenjin, koji se u stanju rastrojstva uzrokovanog krahiranim idealima i neurednom boemštinom (koju je obilježila i burna veza s plesačicom [[Isadora Duncan|Isadorom Duncan]]), objesio u svojoj hotelskoj sobi u [[Lenjingrad]]u [[1925.]] godine, u dobi od samo 30 godina. Prije nego što se objesio o cijevi, Jesenjin si je prerezao žile na ruci i ostavio oproštajnu pjesmu napisanu u krvi. Majakovski je također život završio samoubojstvom, propucavši se [[1930.]] godine u [[Moskva|Moskvi]], u dobi od samo 36 godina. Za sobom je ostavio ''Nedovršenu pjesmu'', u kojoj iznosi razloge samoubojstva. S druge strane, Mandeljštam i Ahmatova su patili kao žrtve režima. Zbog snažnog individualizma i otvorene kritike režima, Mandeljštam je dva puta hapšen, prije nego je umro [[1938.]] godine, na putu prema [[sibir]]skom kampu, gdje je trebao odslužiti drugu kaznu. Imao je 47 godina. Ahmatova je doduše uspjela nadživjeti Staljina i njegov teror, ali je propala pod nizom osobnih tragedija koje joj je režim priredio. Osim što je u Mendeljštamu izgubila bliskog prijatelja, [[ČEKA|tajna policija]] (što se doduše dogodilo u razdoblju lenjinizma) ubila je [[Nikolaj Gumilev|Nikolaja Gumileva]]<ref>Slučaj Gumilev završio je tragično u sklopu [[Tagancevljeva urota|Tagancevljeve urote]], navodne monarhističke urote koju je fabricirala sovjetska vlast i u sklopu koje je ubije čak 61 optuženik, među kojima i Gumilev. Službena [[Rusija|ruska vlast]] je [[1992.]] slučaj proglasila fabrikacijom i rehabilitirala sve optuženike.</ref>, njezina prva supruga, a sin [[Lav Gumilev|Lav]] i treći suprug, [[Nikolaj Punjin]], proveli su mnogo godina u Staljinovim [[gulag|gulazima]].
===Vizualna umjetnost===
| |||