Opsada Numancije

Za Cervantesovu dramu, vidite članak Opsada Numancije (drama).

Opsada Numancije se dogodila pred kraj numantinskog rata 134. pne. i 133. pne. kada su rimske snage, nakon niza prethodnih neuspjeha, nastojale ukloniti glavno središte otpora rimskoj vlasti u Hispaniji Citerior, odnosno na taj način dovršiti višedecenijske keltiberski ratove. Rimski vojskovođa Scipion Emilijan, poznat po uspješnom osvajanju Kartagine u trećem punskom ratu, okončao je opsadu natjeravši glađu Numantince na predaju, a nakon čega je grad uništen.

Opsada Numancije
Segment Numantinskog rata
Datum 134 – 133. pne., u trajanju od osam do šesnaest mjeseci Lokacija Numancija, Iberija Ishod rimska pobjeda
Sukobljene strane
Rimska Republika	Keltiberi
Komandanti i vođe
Scipion Emilijan	Avar
Snage
20.000 legionara 40.000 saveznika i najamnika	4.000 pripadnika lokalne milicije
Žrtve i gubici
vrlo mali	skoro svi

Pozadina

Od 143. pne. kada su ponovno eskalirala neprijateljstva Rimljana s Keltiberima, Numancija se nametnula kao središte otpora. Taj je otpor bio uspješan kako zbog teško prohodnog terena koji je stvarao probleme rimskoj logistici, odnosno gerilske taktike Keltibera, tako i zbog nesposobnosti rimskih komandanata. Nakon serije ponižavajućih poraza, a pod pritiskom naroda, za novog komandanta je postavljen Scipion Emilijan, proslavljen uspjesima protiv Kartagine. On se suočio s ozbiljnim problemima kod regrutacije legionara, s obzirom da je u Rimu bilo sve manje slobodnih seljaka koji su činili jezgro ranije rimske vojske, a i rat u dalekoj i siromašnoj Hispaniji, bez izgleda na veliki plijen, nije bio atraktivan. Zbog toga su većinu njegovih snaga činili najamnici, kao i tradicionalni rimski saveznici, uključujući Numiđane pod kraljem Jugurtom. Tu je vojsku Scipion nastojao "očeličiti" stalnim marševima, a kao strategiju se odlučio za opsadu Numancije koja se trebala glađu natjerati na predaju, umjesto da se zauzima na juriš.

Tok opsade

Nakon nekoliko manjih čarki, Scipion je sa svojom vojskom došao pod zidine Numancije. Tamo je sagradio dva logora za vojsku, koju je spojio cirkumvalacionim zidom. Na njemu je sagradio nekoliko kula odakle su strijelci gađali branitelje na zidinama. Isto je tako branom zagradio obližnju močvaru kako bi između svojih cirkumvalacionih i gradskih zidina usmjerio vodu. Nastojeći spriječiti branitelje da se opskrbljuju preko rijeke Douro, preko nje je postavio konopce sa sječivima.

Numantinci su nekoliko puta pokušali s manjim snagama probiti iz obruča, ali je to na kraju uspjelo tek Retogenu koji je otišao po pomoć kod susjednih plemena. Pleme Arevaci ga je odbilo, a u gradu Lucija je uspio skupiti 400 mladića. Te snage je Scipion uspio zaustaviti i poraziti.

Kraj opsade

Neuspjeh proboja i pokušaja da se od drugih plemena dobije pomoć je Numantince natjerao da započnu pregovore o predaji. Prvu delegaciju, čije je uvjete o predaji Scipion odbio, u samom gradu je ubila masa uvjerena da su njeni članovi potkupljeni. Odbijanje daljih pregovora je dovelo do opće gladi, a s vremenom i kanibalizma. Na kraju su, mučeni glađu, Numantinci počeli ubijati sebe i svoje porodice. Preživjeli su zapalili grad i tek tada se predali Rimljanima. Scipion je nakon toga razorio ono što je ostalo.

U kulturi

Opsada Numancije je još u antičko doba impresionirala historičare kao primjer grada koji se uporno bori za svoju slobodu. Mnogo vjekova kasnije ju je slavni španski književnik Miguel de Cervantes iskoristio kao temu svoje drame Opsada Numancije (drama)|Opsada Numancije.

Izvor

• Davis, Paul K. Besieged: 100 Great Sieges from Jericho to Sarajevo. Oxford University Press, 2001.