Obala robova (engleski: Slave Coast) je historijski naziv za priobalne dijelove Zapadne Afrike uz Beninski zaljev, koji su bili jedan od centara transatlantske trgovine robljem od ranog XVI. do XIX. vijeka. Obala robova bila je dio šireg područja u Zapadnoj Africi koje je služilo Europljanima za trgovinu robljem, a kojem su pripadale još i Zlatna obala, Obala bjelokosti i Obala papra (ili Obala žita).

Mapa iz 1729. godine koja prikazuje Obalu robova.
Iako je do tog doba trgovina robljem bila formalno ukinuta, ova mapa iz cca. 1914. godine, izdana u Edinburghu, pokazuje koliko je naziv Obala robova bio ustaljen.

Iako se ona razvijala i ranije, Europljsni su počeli formalno dokumentirati trgovinu robljem na ovom području oko 1670. godine. S vremenom je trgovina postala toliko razvijena da je tokom XVIII. i XIX. vijeka postojalo posebno trgovačko društvo koje je djelovalo na tom području.[1] Većinu trgovine vodili su Portugalci, Nizozemci, Francuzi i Britanci, a robovi su dalje odvođeni u Novi svijet, najčešće u Brazil i Karibe. Najvažnije luke su bile Ouidah, Lagos, Aného, Grand-Popo, Agoué, Godomey, Porto-Novo i Badagry; robovi kojima se trgovalo u ovim lukama uglavnom su bili zatočeni pripadnici različitih etničkih skupina s tog područja koje bi jače države pokorile tokom svojih pohoda. Europljani su Afrikancima davali alkohol, duhan, tekstil i druga dobra.

Procjenjuje se da je između dva i tri milijuna ljudi "ukradeno" iz Afrike tokom perioda intenzivne trgovine, s tim da neke suvremene brojke govore o više od 12,000,000 prodanih robova.[2][3][4]

Uvjeti na Obali robova bili su teški i bolesti su bile česte; zbog visoke stope smrtnosti od bolesti poput žute groznice, malarije ili toplotnog udara, kao i raznih gastroenteroloških problema, Obala robova je imala nadimak "Groblje bijelog čovjeka" (engleski: "the White man's grave").

Nakon što su europske zemlje formalno zabranile trgovinu robljem, ista je na Obali robova nastavljena još neko vrijeme s nezavisnim trgovcima, koji su zamijenili državne kompanije. Zbog velikog protoka ljudi na ovom području, došlo je do miješanja kultura koje je ostavilo traga na suvremenoj beninskoj kulturi (posebice je značajan utjecaj brazilske kulture), a česti su bili i brakovi između lokalnih žena i Europljana koji su trajno bili stacionirani na Obali robova.

Vidi iUredi

ReferenceUredi

  1. Law, Robin. The Slave Coast of West Africa 1550–1750: The Impact of the Atlantic Slave Trade on an African Society. Clarendon Press, Oxford, 1991. str. 307.
  2. Ronald Segal, The Black Diaspora: Five Centuries of the Black Experience Outside Africa (New York: Farrar, Straus and Giroux, 1995), ISBN 0-374-11396-3, str. 4. "It is now estimated that 11,863,000 slaves were shipped across the Atlantic." (Note in original: Paul E. Lovejoy, "The Impact of the Atlantic Slave Trade on Africa: A Review of the Literature", in Journal of African History 30 (1989), str. 368.)
  3. Eltis, David and Richardson, David, "The Numbers Game". In: Northrup, David: The Atlantic Slave Trade, 2nd ed., Houghton Mifflin Co., 2002, str. 95.
  4. Basil Davidson. The African Slave Trade.

LiteraturaUredi

  • Law, Robin and Kristin Mann. "African and American Atlantic Worlds". The William and Mary Quarterly, 3rd Ser., 56:2 Apr. 1999, pp. 307–334.
  • Shillington, Kevin. History of Africa. 2nd Edition, Macmillan Publishers Limited, NY USA, 2005.
  • St Clair, William. The Door of No Return: The History of Cape Coast Castle and the Atlantic Slave Trade. BlueBridge.