Klodija (Clodia, cca. 95. pne. ili 94. pne. - ?), rođena kao Klaudija Pulhra Prima (Claudia Pulchra Prima), odnosno Klaudija Starija (Claudia Maior), te također poznata kao Klodija Metelova (Clodia Metelli) bila je rimska plemkinja iz 1. vijeka pne. poznata po skandaloznom privatnom životu.

Clodia u "Promptuarii Iconum Insigniorum "

Rođena je kao kći patricijskog političara Apija Klaudija Pulhera i Cecilije Metele Balearike. Iako je bila žena, stekla je solidno obrazovanje, naučivši grčki i dobro se upoznavši sa filozofijom. U slobodno je vrijeme pisala i poeziju.

Zajedno sa svojim mlađim bratom Publijem je svoje patricijsko ime promijenila ime u Klodije, nastojeći na taj način steći političku podršku među plebsom. Udala se zvog rođaka Kvinta Cecilija Metela Celera, ali je taj brak vrlo brzo pokazao nesretnim, prije svega zbog Klodijine sklonosti razvratu, odnosno aferama s oženjenim muškarcima - među kojima je, prema nekim pretpostavkama, bio i znameniti pjesnik Katul - ali i robovima. U isto vrijeme je Klodija stekla reputaciju zbog opijanja i kocke. Svađe između supružnika su bile uobičajena stvar čak i na javnim mjestima, a kada je godine 59. pne. Celer umro u sumnjivim okolnostima, za Klodiju se govorilo da ga je otrovala.

Klodija je kao udovica nastavila živjeti raskalašenim životom, među nekoliko ljubavnika se našao i Katulov prijatelj Marko Celije Ruf. Upravo je ta veza izazvala najveći javni skandal, kada je godine 56. pne. prekinuta. Bijesna Klodija je Rufa optužila da ju je pokušao otrovati. Ruf je na suđenju kao advokata uzeo Cicerona koji je na njemu izrekao Pro Caelio, jedan od svojih najznamenitijih govora. Celije je na suđenju proglašen nedužnim, a što se s Klodijom kasnije dogodilo nije poznato.

Izvori uredi

Katul je neke od svojih najpoznatijih pjesama posvetio nevjernoj ženi po imenu Lezbija. Od sredine 2. vijeka n.e. se zahvaljujući rimskom piscu Apuleju ustanovila tradicija prema kojoj je Lezbija bila upravo Klodija.

Klodija se osim toga pojavljuje kao lik u:

Izvori uredi

  • Christian Settipani. Continuité gentilice et continuité sénatoriale dans les familles sénatoriales romaines à l'époque impériale, 2000
  • Manuel Dejante Pinto de Magalhães Arnao Metello and João Carlos Metello de Nápoles, "Metellos de Portugal, Brasil e Roma", Torres Novas, 1998

Literatura uredi