Otvori glavni meni
Kiklop
Autor(i) Ranko Marinković
Jezik srpskohrvatski
Žanr(ovi) roman
Datum izdanja 1965

Kiklop je roman Ranka Marinkovića iz 1965. godine. Smatra se jednim od najboljih djela hrvatske književnosti 20. vijeka [1], a godine 1982. je ekraniziran u obliku igranog filma i TV-serije u režiji Antuna Vrdoljaka.

Analiza romanaUredi

Roman Kiklop tematizira tjeskobnu atmosferu u zagrebačkom boemskom miljeu uoči nadolaska ratnog inferna. Osnovne su signature te atmosfere strah, otuđenje, rasap svih etičkih vrijednosti, društveni kaos, potpuna dezorijentacija u intelektualnim krugovima. Radnja je daleko od ozbiljnosti kakvu pretpostavlja tema dehumanizacije i društvene patologije; odvija se uglavnom u kavanama i na ulici, a prevladavaju groteskni i ekscentrični prizori, situacijski obrati, skandali, osebujni kontrasti, snažne manifestacije tjelesnosti, promjene raspoloženja. Svaki prizor naglo mijenja 'predznak', ali i narativnu intonaciju. Vještim inverzijama ozbiljno se ubrzo preobražava u humorno, patetično u banalno, tragično u sladunjavo i melodramatsko. Prizori puni erotske raspojasanosti i kozerske anegdotike natopljeni su osjećajem neizvjesnosti i strahom od smrti. Tragika situacije u kojoj se zatječu likovi sugerira se posredno. Marinković zapravo primjenjuje postupak što ga je zamijetio kod Chaplina, kojeg bismo mogli nazvati smijeh nad apsurdom: magičnim štapićem preobrazuje 'nepodnošljivo surovu stvarnost oko sebe u komičan i podnošljiv nesmisao'. Osobiti efekti proizlaze upravo iz napetosti što stvaraju ironični susreti uzvišeno-patetičnog i vulgarnog, smiješnog i ozbiljnog, tragičnog i komičnog, humanog i animalnog, lica i maske, fantastike i grubog naturalizma. Sama je fabula dvoplanski organizirana jer sadrži realistički i mitološko-simbolički spoj.

Glavni likUredi

U središtu je prvog sloja egzistencijalna drama kazališnog kritičara Melkiora Tresića, anksiozna intelektualca koji se – panično pokušavajući izbjeći novačenje – osuđuje na post i prisilno izgladnjivanje. Melkior se uglavnom potuca po gradskim ulicama i kavanama, stalno sniva, razmišlja o vlastitoj sudbini, o sutonu europske kulture i civilizacije i sa strepnjom svjedoči o provali barbarstva i novog kanibalizma. Glavni se lik kreće u boemskom društvu koje strah i bespomoćnost liječi terevenkama, ekscesima, erotomanijom, pijanim raspravama, tučnjavama. U efektnim kavanskim scenama u kultnom 'Dajdamu' i 'Ugodnom kutiću' te u uličnim improvizacijama dominiraju figure Maestra, Uga i Don Ferdinanda. To su bizarni, teatralizirani likovi cinika i lakrdijaša, sudionici grotesknih, farsičnih i crnohumornih zbivanja u kojima je Melkior najčešće tek pasivan promatrač.

Ostali likoviUredi

Njima treba pribrojiti još nekoliko zanimljivih likova: kiromanta Atme, don Kuzme, fatalne Vivijane, nimfomanke Enke... sporedni su likovi zanimljiviji od protagonista koji je pomalo beživotan, nedorečen i psihološki amorfan. Iako je središnja svijest romana i nositelj smisla teksta te uglavnom vodi radnju, Melkior je socijalno i intimno sterilan i predstavlja se čitatelju tek kao hladan simbol.

Marinkovićev je literarni procede u biti maniristički. Obilježavaju ga dvosmislenost, kontrasti, igre riječima, stilske bravure i improvizacije. U gustoj značenjskoj mreži toga eruditskog romana isprepleću se sarkazam, groteska, apsurd i simboličke projekcije. Glavna su semantička polja: antička književnost i mitologija, Biblija, književnost zapadnoeuropskog kulturnog kruga, domaća književna tradicija, filozofija te povijesne osobe i događaji. Dijalozi među likovima često se svode na razmjenu literarnih citata, a jedan drugome testiraju memoriju i erudiciju bizarnim pitanjima o pojedinostima iz književnih djela. Zbiljski i alegorijsko-simbolički sloj romana spajaju se na samom kraju u jedinstvenu fantastičnu sliku Melkiorova povratka u moderan pandemonij.

Glavni lik u svojim snovima i solilokvijima nadolazeću opasnost zamišljao u obličju jednookog Kiklopa koji vreba da proždere sve oko sebe. U antičkom se mitu Odisej iz Kiklopove špilje spasio lukavstvom, ali od novovjekovnog čudovišta nema spasa. Da bi opstao u posve dehumaniziranom, animalnom svijetu, Melkior se spušta na razinu životinje, predaje se u ruke Kiklopu i puže u inferioran Zoopolis. Roman je građen na načelima poetike digresivnosti: sazdan je od fragmenata, analitičkih inserata i već gotovih novelističkih cjelina. Događajna je shema razmjerno jednostavna, ali zato izvedba u znaku bogate narativne orkestracije i diskurzivnog pluralizma. Brojni su narativni dijelovi realizirani u sekundarnim žanrovima i njima pridruženim stilskim registrima, i to u rasponu od feljtona i reportaže, alegorije i groteske, preko bestijarija i simpoziona, do burleske i vodvilja.

Pridruživši se klasičnom 'mitološkom križaljkom', Marinković je stvorio modernu epopeju u kojoj je europsko duhovno naslijeđe podvrgnuto ironičnom, crnohumornom i parodijskom prevrednovanju. U oklopu europske kulture on je provrtio rupu iz koje je prokuljalo ono mračno i potisnuto: animalno i demonsko.

IzvoriUredi