Imaret

Imaret (osm. tur. عمارت‎) je jedan od termina koji se koristio za javnu narodnu kuhinju koje su se gradile širom Osmanskog Carstva, u periodu od 14. do 19. vijeka. Imaret, kao javna ustanova, uglavnom je služila za spremanje obroka koji su se besplatno dijelili siromašnima, putnicima, strancima ili garibima. Imareti su najčešće bili dijelom većeg kompleksa, uglavnom vakufa, koji su se osim imareta sastojali i od drugih objekata kao što su džamije, medrese, musafirhane i slično. Imarete nisu izmislili Osmanlije, ali institucija imareta je u pravom smislu razvijena upravo za vrijeme Osmanskog Carstva kao visoko strukturiran skup objekata. Samo postojanje imareta ukazuje na uvažavanje muslimanskih vjerskih učenja o velikoj važnosti dobrotvorstva i davanja od imetka siromašnima, što se spominje i u Kur'anu. U Bosni i Hercegovini, za vrijeme Osmanlijskog Carstva, imareti su građeni su u mnogim, uglavnom većim mjestima i većinom u blizini džamija. Od riječi imaret izvedene su riječi: „imaretska čorba”, „imaretski hljeb”, „imaretski pilav”.

Imaret u Kavali (Ιμαρέτ της Καβάλας) iz 19. vijeka.

Historija

Imaret od Nilüfer Hatun u Izniku.

Vakuf, trajno dobro koje se podari na korištenje i dobrobit ljudi, je važna asocijacija na imarete koji su se gradili u okviru Osmanskog Carstva. Vakuf je zalaganjem svoje imovine, na izvjestao način pomogao sultanu u pružanju osnovnih usluga građanima. Vakuf se koristio i za podupiranje ustanova kao što su narodne kuhinje i bolnice. Prvi imareti izgrađeni u Izniku i Bursi 1330-ih. Nakon prvih nekoliko vijekova, broj imareta u gradovima je rastao jer su se vakufski kompleksi širili. U 1530-im je na teritoriji Osmanskog Carstva već postojalo 83 imareta. Osim toga, imareti su bile urbane ustanove koje su se nalazile u glavnim gradovima Osmanskog carstva, kao što su Brusa, Odrin i Carigrad. Glavni gradovi su bili od izuzetne važnosti za sultana i velikodostojnike koji su zbog toga ulagali svoju imovinu u osnivanje imareta. Iako se Osmansko Carstvo prostiralo na tri kontinenta i velikoj površini, najviše imareta se nalazilo na području Anadolije i Rumelije.

Primjer imareta

Prva ustanova imareta je osnovana 1336. godine od strane sultana Orhana u gradu Izniku. Od tada, imareti su postali neizbježni dio urbanog pejzaža u većini muslimanskih gradova Osmanskog Carstva. Iako su osnovani mnogi imareti nakon 1336. godine, jedan od najpoznatijih imareta je imaret sultanije Hurem, supruge sultana Sulejmana Veličanstvenog. Osnovan krajem 16. vijeka u gradu Jerusalimu, ovaj imaret je dijelio oko 1.000 komada kruha dnevno. Ovaj imaret postaje jedan od najvećih i najpoznatijih imareta u cijelom carstvu, snabdjevajući sa obrocima hrane širok spektar ljudi, uključujući i ulemu, siromake, hodočasnike na hadždž kao i bogate i ugledne predstavnike Jerusalima.

Povezano

• Vakuf
• Zekat

Bibliografija

• Singer, Amy (2005). „Serving up Charity: The Ottoman Public Kitchen”. Journal of Interdisciplinary History 35 (3): 481–500. JSTOR 3657036. 
• Peri, Oded (1992). „Waqf and Ottoman Welfare Policy. "The Poor Kitchen of Hasseki Sultan in Eighteenth- Century Jerusalem."”. Journal of the Economic and Social History of the Orient 35 (2): 167–186.