Kontrafori zaključeni fijalama, Kutna Hora, Češka, 16. st.

Fijala (grč. fiale, njem. Fiale, eng. pinnacle) je naziv za vitki, uglavnom kameni tornjić na vrhu potpornog stuba (kontrafora) crkve[1], zabata ili učelka (wimperge).[2] Jedan je od najčešćih elemenata u sakralnoj arhitekturi gotike i neogotike.

Fijala se najčešće sastoji od četverostranog ili osmerostranog trupa, ponekad u formi tabernakula, koji je zaključen piramidalnim izdankom, na vrhu kojega se nalazi križni cvijet.[3]


Bridovi izdanka ukrašeni su trakama rakovica (penjačica).

Portal tornja stare gradske vijećnice ukrašen fijalama, Brno, Češka

Fijala najčešće ima tri uloge:

  • funkcionalnu: služi kao kompenzacijsko vertikalno opterećenje
  • dekorativnu: skladno dovršava snažno uzlazno kretanje masivnog stupa (kontrafora) kojeg zaključuje
  • kompozicijsku: na harmoničan način integrira kontrafor u sveukupno obličje katedrale[4]

Fijale se također koriste kao ukrasi završetka zabata, prozora, ciborija, oltara i crkvenog namještaja[5], te posuđa.

Crtež fijale s katedrale sv. Vida, Prag, Češka

Ponekad se koriste i u profanoj arhitekturi u koju su preuzete iz sakralne (npr. Tržnica sukna i gradski toranj u Brugesu).[6]

BilješkeUredi

  1. Paulić 1962; Damjanov/Radulić 1967
  2. Müller/Vogel 2000, 399
  3. Paulić 1962; Müller/Vogel 2000, 327
  4. Müller/Vogel 1999
  5. Paulić 1962; Müller/Vogel 2000, 427
  6. Müller/Vogel 2000, 439

LiteraturaUredi

  • Paulić 1962 – Paulić, Jelka: Fijala, Enciklopedija likovnih umjetnosti, sv. 2, Zagreb, 1962., str. 271
  • Damjanov/Radulić 1967 - Damjanov, Jadranka; Radulić, Ksenija: Fijala, Umjetnost (Likovne umjetnosti), 3. izdanje, Zagreb, 1967., str. 77
  • Müller/Vogel 1999 - Werner Müller; Gunther Vogel: Atlas arhitekture 1, preveo Milan Pelc, Zagreb, 1999., str. 64-65
  • Müller/Vogel 2000 - Werner Müller; Gunther Vogel: Atlas arhitekture 2, preveo Milan Pelc, Zagreb, 2000., str. 327, 349, 399