Dionizijske misterije

Dionizijske misterije je naziv za ritual kojim se u antičkoj Grčkoj, a kasnije i Rimu slavio bog Dioniz, a vjernici kroz korištenje psihoaktivnih droga, plesa i muzike ulazili u stanje transa kojim bi, oslobođeni društvenih inhibicija, vraćali u "primordijalno" stanje. S obzirom da su dionizijske misterije bile misterijski kult, mnogi njegovi aspekti su danas nepoznati.

Dioniz, prikazan na Caravaggiovoj slici Bakho

Dionisove orgije u Grčkoj uredi

Glavni članak: Bahanalije

Dionisove pomahnitale i orgijastičke svetkovine nikada nisu potpuno prihvaćene u staroj Grčkoj, a u nekim gradovima-državama (polisima) su bile zabranjene. Poznat je pokušaj tebanskog kralja Penteja da zabrani obožavanje Dionisa. Kralj je, prema predanju, pokušao da baci Dionisa u tamnicu, ali su lanci spali sa njega a zatvorska vrata nisu mogla da se zatvore. Dionis je onda obećao Penteju da može lično da posmatra tajne ritualne na planini blizu grada, ali samo ako se preruši u ženu. Kralj je odmah pristao, i prerušen u ženu, posmatrao je Menade sakriven na drvetu. Ali, Menade su ga uskoro otkrile i u fanatičnom ludilu pomislile da je lav, te su ga rastrgle na komade. Njegova majka Agava, koja je bila jedna od vodećih Menada, shvativši na svoje užasavanje šta su učinili, napustila je Tebu i otišla u svojevoljno izgnanstvo.

U spisu "O vrlinama žena", Plutarh iznosi kako su jedared u noćnom mahnitanju zalutale tebanske Tijade i ne znajući došle u Amfisu, gde su od umora i nikako ne dolazeći k sebi spustile se na trg i zaspale. U strahu da im se što ne dogodi, jer je grad zbog ratnog stanja bio pun vojnika, Amfišanke pohitaše na čaršiju, stadoše u krug oko zaspalih Tijada i čuvahu ih tako dokle god su spavale. A kad se probudiše, nađoše im se pri ruci, okrepiše ih jelom i ispratiše ih do granice.

Dionisove orgije u Rimu uredi

Nepokorni Dionis je zadao Rimljanima prilično nevolja. Ovaj bog plodnosti, vina i uživanja nije bio prigodno božanstvo ni za sve Grke ali su Rimljani još više bili uznemireni njegovim orgijastičkim svetkovinama. Rimski senat je 186. pne. doneo oštar zakon protiv bluda i Dionisovih sledbenika i sledbenica. Nekoliko hiljada ljudi je pogubljeno pre nego što je kult Bahusa, boga vina, odbacio date aspekte Dionisa kojima su se zvaničnici usprotivili. Ovaj primer dobro oslikava proces kojim su grčka i rimska mitologija spojene u 2. veku pne.

Savremena tumačenja uredi

Miloš Đurić, srpski helenolog, poreklo Dionisovog kulta nalazi u osećanju prolaznosti ljudske individualne egzistencije. “Ljudski naraštaji prolaze nezaustavljivo i nepovratno, a pojedinačno lomno ljudsko biće, koje se ne zadovoljava time da bude samo mehur na reci prolaznosti, nalazi neprolazan život u mističko-ekstatičkom kultu Dionisa, boga prirode koja se neprestano podmlađuje.”

Glavni cilj Dionisovih orgija bila je, dakle, ekstaza, i u njoj se vernicima otvarala nova oblast iskustva, o kojoj oni u svakodnevnoj atmosferi svog ograničenog postojanja ništa nisu znali. To novo iskustvo nije ništa drugo nego subjektivan doživljaj beskonačnosi i apsolutnosti, i to osećanje duša je dalje razvijala kao uverenje da je ona božanske prirode i da će, posle smrti, kada se oslobodi uskoće tela, zasvagda živeti božanskim životom kakvim je, za kratko vreme, živela dok je bila u ekstazi.

Činjenica da su Grci u svoja vina dodavali razne druge sastojke navela je mnoge, uključujući Roberta Grejvsa, na zaključak kako neki od tih sastojaka imaju halucinogeno dejstvo. To donekle potvrđuje i “čarobni napitak”, tadašnje začinjeno vino, koje se povezuje s dionizijskim ritualima, za koji se smatrada je sadržavalo otrovni bršljan. Takođe znamo da su šamani tog područja upotrebljavali daturu i buniku.

Fridrih Niče, na završetku Sumraka bogova, izražava se ovako: “Tek u Dionisovim misterijama, u psihologiji dioniskog stanja, izbija osnovna činjenica helenskog instinkta – njegova volja za život. Šta je sebi Helen zajemčavao ovim misterijama? Večan život, večno povraćanje života; budućnost u prošlosti obećanu i posvećenu; trijumfatorno Da za život iznad smrti i mena.”

Savremeni američki pesnik, Džim Morison, tragom Ničea, otkriva sugestivnu moć Dionisovog kulta, što dolazi do izražaja u mnogim njegovim postupcima i pesmama.