Disambig.svg Za ostale upotrebe, v. Krajina (razvrstavanje).
Bela krajina s lijeve strane doline Kupe. Ispod je Kovača vas i Prelesje. Crkva u daljini pripada naselju Stari Trg ob Kolpi. U sredini slike vide se Sodevci i Sodevska stena.

Bela krajina (slo. Bela krajìna) je istorijska oblast u jugoist. Sloveniji, prema istoku i jugu pogranična je s Gorskim kotarom (Hr). prema severu s Dolenjskom, prema severozapadu sa Suhom krajinom, a prema istoku s Kočevskim krajem. Glavna središta Bele krajine su gradići Črnomelj, Mertlika i Semič.

Bela Krajina na karti Slovenije
Predeo Bele Krajine sa Gorjancima u zaleđu


Prirodni usloviUredi

Bela Krajina prirodno je određena rekom Kupom na jugu i planinama Kočevski Rog i Gorjanci na severu.

Reljef: Bela Krajina je kraško područje brežuljkastog i brdskog karaktera. Južni i središnji deo je blaži i povoljniji za život, dok je severni planinski - planine Kočevski Rog na severozapadu i Gorjanci na severoistoku. Veća naselja su Črnomelj, Metlika i Semič, koja su ujedno i opštinska središta..

Klima: U nižim delovima Bele krajine vlada umereno kontinentalna klima, a u višim vlada njena oštrija, planinska varijanta .

Vode: Najveći vodotok je pogranična reka Kupa. Svi ostali vodotoci su manji i pritoke su reke Kupe.

Živi svet: Obeležje Bele Krajine je breza. Od gajenog bilja rasprostanjeno je uzgajanje vinove loze i proizvodnja vina te uzgoj lana.

StanovništvoUredi

Bela Krajina spada u delove Slovenije koji su retko naseljeni (<50 st./km²). Pretežno stanovništvo su Slovenci, ali u Beloj Krajini postoje i večinom slovenizirane zajedince Hrvata i Srba koje su kao izbjeglice pred osmanlijskom najezdom naseljavali Gorski kotar i Belu krajinu u XVI. st..

PovijestUredi

Turski upadiUredi

Prvi turski upadi na slovensko područje su počeli 9. oktobra 1408 u Beloj krajini. Turci su došli iz Bosne i jedini ko je pisao o napadima je bio znameniti Janez Vajkard Valvasor ljeta 1689. Konjanici su upali u okolicu Metlike, pobili ljudi i sve spalilii. Nisu zauzeli mjesta Metliku i Črnomelj, iz prirodnih razloga (rijeke) i utrde (gradovi).

Bela krajina je tada pripadla formiranoj Vojnoj krajini. Senjski knez Nikola Frankopan je bio njen vladar. U dijelu Bele krajine živi etnička zajednica Srba (npr. Marindol, Paunoviči) te u Beloj krajini postoje dvijer pravoslavne crkve (Bojanci i Miliči).

Na to području spominju se brojni gradovi: grad Gradac, grad Metlika i ostali gradovi, na primjer grad Pobrežje. Šokcev dvor kraj Žuniča (u blizini Adlešič) je kulturni spomenik i primjer utvrde seljaka iz tog vremena.[1]

Druga svjetski ratUredi

 
V. Prekomorska brigada prelazi Kupu kod Vinice

Belu krajinu je okupirala talijanska vojska. Pokrajina je postala dio Ljubljanske pokrajine. U proljeće 1942. su bile stacionirane jedinice talijanske vojske, kraljevske finance i fašista u večini naselja, a od jeseni iste godine, pa su se jedinice iz manih mjesta povukle. U mjestima gdje su ostale su se snažno utrdili s bunkerima u mnogim slučajevima ograđeni žicom. Tako za Metliku i Semič postoji dokumentacija, koja dokazuje, da su bil potpuno ožičeni. Nakon kapitulacije Italije 8. septembra 1943. Bela krajina je postala slobodno partizansko područje. Pri kraju Otok je bio uzletište, od kuda su saveznici u južnu Italiju prevozili ranjenike i dovažali pomoć. U Črnomelju je bilo prvo zasjedanje Slovenskega narodnosvobodilnega sveta. Zasjedanje predstavlja temelj slovenske državnosti.

Prvi partizanski pjevački zbor je bio ustanovljen u proljeće 1944. u selu Planina pod Mirnom gorom. Bio je imenovan "Invalidski zbor" i. "Pojoča četa". U njemu je sudjelovalo 80 partizana[2]

 
Narodna nošnja Bele krajine na smotri u Ljubljani

KulturaUredi


Vidi jošUredi

Vanjske vezeUredi

  1. R. Vlašič, Šokcev dvor privablja, Dolensjki list, 1.10.2009
  2. Rasto Božič, "Živ spomin na partizansko petje", Dolenjski list, 3.5.2012, str. 18