Žena u NOB-u (deralj)
Joko Knežević, 1972.
mozaik , 3,12 m × 12 m cm
Osnovna škola dr. Jure Turića, Gospić

Žena u NOB-u je monumentalni mozaik koji se nalazi u osnovnoj školi dr. Jure Turića (izvorno Kate Pejnović) u Gospiću, rad poznatog slikara i kipara Joke Kneževića iz 1972. Riječ je o najvećem mozaičkom prikazu profane tematike u Hrvatskoj.

Umjetnik o svojem radu na mozaiku

uredi

U memoarskoj knjizi „Moja sjećanja“, Joko Knežević je rad na gospićkom mozaiku opisao sljedećim riječima: „U Gandalju je život tekao, ovisan o puno stvari i problema. Rađao se mozaik „Žena u NOB-u“ za školu „Kata Pejnović“ u Gospiću, mozaik velik četrdeset četvornih metara. Radili smo sva trojica – Mladenka, Ruta i ja. One bi slagale sporednije površine, a ja ruke, glave, kompoziciju; složili smo četrdeset pet ploča na gornjem katu kada još Gandalj nije bio ni završen. Za deset milijuna starih dinara, što ni onda nije bilo mnogo. Gospićani su ga smatrali poklonom, kao što je i bio. … Mozaik je vrlo mučan posao; poznaju ga jedino oni koji su ga slagali. Kameni mozaik, pak, je još najteži i najnezahvalniji zbog svoje oskudnosti boja, mada on ima, kako kažu do trideset tisuća raznih tonova. Mozaik „NOB“ posvećen Kati Pejnović radili smo velikom brzinom. Znam da za portret Kate Pejnović nisam imao ni toliko vremena da ga nacrtam na papiru nego sam ga slagao iz fotosa i lijepio kocke dolje na papir obrnuto – napamet. I kada je mozaik bio gotov, na Domu kulture, dođe njezina kći. Zaplače i prozbori: Ista moja mater…“ U istoj knjizi, nalazi se i ovaj opis, koji se također vjerojatno odnosi na njegov rad na gospićkom mozaiku: „Tako me je jedan rad odmarao od drugog. Jedino se tako moglo raditi 16-18 sati dnevno. Mladenka mi je znala davati ručak u usta dok bih slagao mozaik; nije se imalo ni onih prijeko potrebnih desetak minuta za obrok.“

Opis mozaika iz 1972.

uredi

U deplijanu izdanom povodom otvorenja škole 1972., mozaik je opisan sljedećim riječima: „Autor zidnog mozaika koji se nalazi u velikoj dvorani spomen-škole, također je poznati umjetnik, akademski slikar Joko Knežević. Iako je u toku dugogodišnjeg rada Knežević potpisao i nekoliko zapaženih zidnih mozaika („Bitka pod Sinjom 1715.“ u Alkarskom muzeju Sinj, „Život mora“ u Domu kulture Kaštel Sućurac, Partizani“ i „Obnova“ – dva mozaika u Vojnoj bolnici Split, spomenik palim borcima u selu Minice i dr.), umjetnik nam dimenzijama i likovnim postupkom najnovijeg djela bez svake sumnje pruža svoj vrhunski domet u ovoj tehnici.

Pričajući nam o velikoj ratnoj epopeju oporim jezikom mozaika, Joko Knežević zaokuplja našu pažnju zbivenom kompozicijom kao monumentalnom cjelinom istodobno nam pružajući bezbroj likovno riješenih, upečatljivih detalja (posebno tipove naših ljudi i njihove nošnje) koji nam govore da se zapravo radi o svjedočanstvu umjetnika-očevica, koji je kao sudionik oslobodilačkog rata, svoja prva likovna svjedočanstva zabilježio na stranicama partizanskih listova.“ „Ne treba biti likovni stručnjak da se zaključi kako je za dekoraciju zida u velikoj dvorani spomen-škole najprikladnija tehnika mozaika, koja se svojom škrtošću i oporošću upravo nudi za monumentalnu obradu motiva iz oslobodilačkog rata. Sam mozaik je sinonim za trajnost, a upotreba prirodnog kamena – na sasvim izravan, moćan i uvjerljiv način – naglašava autentičnost prenošenja ratnih zbivanja, koja su se odigrala na našem kamenju. Površina za obradu – zid dužine 12 i visine 3, 12 metara – nametnula je umjetniku kompoziciju u obliku friza. Da bi likovi bili što uočljiviji, čim posjetilac dođe na glavni ulaz velike dvorane, umjetnik je skicirao figure znatno veće od naravne veličine.

Bilo je potrebno taj impozantni, golemi friz nabiti sadržajem iz najpresudnijeg razdoblja povijesti naših naroda. Dužina zida i tematika nametala je da se sadržaj na stanovit način raščlani pa je umjetnik nosioce radnje svog djela okupio oko triju žarišta, ali sasvim diskretno da se ne gubi dojam cjelovitosti ovog golemog triptiha. U prvom djelu mozaika dati su prizori straha od fašističkih zlodjela i počeci narodnog ustanka. Drugi, središnji čin posvećen je suradnji naroda s borcima, samoj borbi sa svim njezinim posljedicama, dok je u trećem, završnom dijelu, umjetnik dao maha veselju pobjede, nastavku mirnog života, ali izgradnji porušene zemlje i kulturi.

Kako je mozaik posvećen prvoj predsjednici Antifašističkog fronta žena, narodnom heroju Kati Pejnović, u čitavom frizu je posebno naglašena uloga žene koja je dala nadljudske doprinose i podnijela goleme žrtve u svim fazama oslobodilačkog rata. Posebno je naglašena uloga žene-majke, zatim žene kao svestranog radnika koji učvršćuje pozadinu iz koje se snabdijeva Narodnooslobodilačka vojska, te žene kao borca koji izravno sudjeluje u okršajima s neprijateljem ili pak kao zdravstveni radnik pruža pomoć borcima. Na kraju – u završnom dijelu mozaika – istaknuta je uloga žene u obnovi zemlje.

Stil umjetničkog kazivanja je određen tehnikom mozaika koji je sastavljen od prirodnog kamena: svaki kamenčić je posebno oblikovan, pa je na neki način neponovljiv. Po tome se ovaj mozaik razlikuje od mozaika složenih industrijski pripremljenim i umjetno obojenim kamenčićima „smaltima“. Bez svake sumnje upotreba prirodnog kamena je u ovom slučaju više nego adekvatna. Po boji, kompozicija mozaika se dobrim dijelom oslanja na crno-bijelu podlogu obogaćenu sivim tonalitetima, dok su samo neka mjesta naglašena crveno, žuto i smeđe kako bi kompozicija pružila i slikarski dojam koliko ga prirodni kamen može da dade.“

Zaključne napomene

uredi

Izuzetno iscrpnim opisima gospićkog mozaika iz pera samog njegova autora, kao i nepoznatog, ali svakako vrlo pomnog i nadahnutog autora teksta u deplijanu (možda je to bio glasoviti likovni kritičar i vrsni poznavatelj Kneževićeva opusa Josip Depolo) izdanom povodom otvorenja škole za koju je mozaik načinjen u Kneževićevoj kući-atelieru u Gandalju kraj Omiša, malo toga bitnog se može dodati.

Kao hipotezu možemo navesti da je odabir boja tog zamalo tonskog, crno-bijelo-sivog mozaika, pa i djelomice sama njegova tema, možda bio zasnovan na vjerojatno najpoznatijem opisu Like uopće, onom književnika Ivana Dončevića koji ga donosi u svojoj zbirci pripovijedaka iz NOB-a „Pismo majci u Zagorje“. Taj opis glasi: „Kažu da je Lika zemlja vukova: opora, neprijazna siva. Zimi sjeverni vjetar sa snijegom briše trag ljudi i životinja, raznosi u magli granicu brda i dolova, ljeti, pod užarenim nebom pukotinom zijeva crvena zemlja, vri kamenjar zmijama, jetko miriše oštra i rijetka trava. A pjeva čobanka: Oj slobodo, alaj si krvava…“

I ovaj gospićki, kao i ostale monumentalne Kneževićeve mozaike povijesne i memorijalne (spomeničke) tematike iz razdoblja 1963. – 1981. (npr. Spomenik ženi Biokovki, Spomenik palim borcima Mimice) odlikuju „čitljivost motiva, prepoznatljivost likova, ambijentalna obilježja, povijesna poruka“ (Josip Depolo).

Vidi također

uredi

Literatura i izvori

uredi