Joko Knežević

Joko (Ivan) Knežević, hrvatski slikar, kipar, karikaturist, pisac i likovni pedagog, prvi je obnovitelj tehnike mozaika na tlu Hrvatske nakon Rimljana, te općenito jedan od najznačajnijih i najplodnijih likovnih umjetnika Dalmacije, Hrvatske i Jugoslavije svojega vremena. Rođen je u Lokvi Rogoznici 23. kolovoza 1907., a umro u Splitu 17. siječnja 1988.

Joko Knežević
impresionizam, ekspresionizam
Biografske informacije
RođenjeLokva Rogoznica, Austro-Ugarska, 23. kolovoza 1907.
SmrtSplit, Hrvatska, 17. siječnja 1988.
Opus
Poljeslikarstvo, kiparstvo, mozaik

Likovnost ga je privukla još za djetinjstva. U početku crta i slika portrete i karikature olovkom, ugljenom i akvarelom, te je u suštini, zapravo, samouk umjetnik. Na prvim izložbama 1932. u Omišu, i 1935. u Šibeniku, izlaže karikature.

Nakon studija prava, 1935. upisuje se na Akademiju likovnih umjetnosti te1939. diplomira slikarstvo kod Marina Tartaglie. 1936. -1937. pomaže svojem profesoru Jozi Kljakoviću na izvedbi zidnih slika u crkvi sv. Marka u Zagrebu.

Tijekom Drugog svjetskog rata među prvim umjetnicima odlazi u partizane, na Mosor, te sudjeluje u osnivanju „Slobodne Dalmacije“ za koju crta prve ilustracije.

Nakon rata radi kao nastavnik u Klasičnoj gimnaziji i Školi primijenjenih umjetnosti u Splitu, do 1956. Odlaskom u mirovinu te godine intenzivnije se posvećuje slikanju, mozaiku i skulpturi. Prve slike u ulju i mozaike načinio je još prije rata. Slikarski motivi su mu u početku krajolici, mrtve prirode i portreti, da bi se kasnije usredotočio na prikaze strukture kamena, te mu stoga slikarstvo, na neobičan način balansira između figuracije i apstrakcije. Sličnim likovnim problemima se u nas bave slikari Frano Šimunović i Oton Gliha, a u fotografiji Dinko Vranković. Te problematike u više se navrata dotiče u svojim knjigama i člancima. Općenito, opus mu je pod uplivom impresionizma, postimpresionizma i ekspresionizma.

U mozaicima u početku radi portrete (Autoportret, 1936.), kojih je tijekom godina načinio oko stotinu (portreti obitelji i znamenitih ljudi svojega vremena, osobito onih koje je poznavao). Svojim prvim monumentalnim mozaikom „Bitka pod Sinjom 1715.“, sada u Muzeju Cetinske krajine, 1953. je inicirao nastanak brojnih monumentalnih mozaika memorijalne tematike, uglavnom posvećenih Narodno oslobodilačkom ratu, koje su on i drugi umjetnici (npr. Vranjičanin Marinko Benzon) izveli diljem Hrvatske i Jugoslavije, tijekom idućih četvrt stoljeća. Među njima se ističu njegovi spomenici u Mimicama, Gospiću i Drašnicama. Sveukupno je osmislio i/ili oblikovao četrdeset i pet spomenika, od kojih trideset i pet posvećenih NOB-u, a čak četiri u bivšoj Vojnoj bolnici u Splitu.

Jedan od najkompleksnijih, na granici skulpture (plitki reljef), arhitekture (obelisk) i slikarstva (upotrijebljeni bijeli i crni kamen) izradio je 1969. za Bogomolje na Hvaru.

Tijekom života se okušao u velikom broju likovnih tehnika, od intarzije do goblena. Vjerojatno jedini u Hrvatskoj je izradio monumentalni mozaik u starorimskoj tehnici kazeina, kojoj sušenje traje oko sedamdeset godina.

U Pittsburghu je u crkvi sv. Nikole obnovio freske Maksimilijana Vanke, i naslikao svoju fresku „Rastanak“.

Autor je triju knjiga: Mali razgovori (1964.), Moj put u Ameriku (1979.) i Moja sjećanja (postumno, 1996.)

Literatura i izvori

uredi

Vidjeti također

uredi