Šleski ustanci
Šleski ustanci (njemački: Aufstände in Oberschlesien; doslovno "Ustanci u Donjoj Šleskoj"; poljski: Powstania śląskie) su bili niz od tri ustanka koje je od 1919. do 1921. na području Gornje Šleske podiglo tamošnje poljsko i šlezijsko stanovništvo protiv tadašnje njemačke vlasti sa ciljem da se ta područje pripoji novostvorenoj poljskoj državi. Uzrok je bilo neriješeno pitanje istočnih granica Njemačke nakon Prvog svjetskog rata, što je uključivalo Gornju Šlesku, resursima i industrijskim pogonima bogato, ali etnički raznoliko područje predratne carske Njemačke, gdje su Nijemci činili oko 40 % stanovništva, dok je ostatak otpadao na Poljake, Šlezijce i Čehe. Odredbe Versajskog mirovnog sporazuma su predvidjele da se pitanje suvereniteta nad Gornjom Šleskom riješi kroz plebiscit, koji je održan 21. marta 1921. godine. Usprkos toga, obje strane su nastojale spor riješiti nasiljem, kojemu je doprinos dala i intenzivna nacionalistička propaganda, ali i djelovanje paravojnih formacije - njemačkog Freikorpsa na jednoj i Poljske vojne organizacije (POW) na drugoj strani. Nasilje nije uspjela spriječiti ni prisutnost snaga Antante koje su trebale radzvajati zaraćene strane i garantirati red i mir. Prije samog plebiscita su podignuta dva ustanka - Prvi šleski ustanak u ljeto 1919. koga su relativno lako ugušile njemačke vlasti, te Drugi šleski ustanak u ljeto 1920. koji je okončan primirjem uz posredovanje snaga Antante. Posljednji, Treći šleski ustanak, je podignut nedugo nakon plebiscita u maju 1921. godine te je završio 21. jula 1921. još jednim primirjem. Nakon njega je komisija Lige naroda podijelila Šlesku tako da je Poljskoj pripala oko trećina predratne teritorije, sa polovicom stanovništva i ključnim industrijskim postrojenjima.