Videokracija je moć slika nad društvom. [1][2]

Primjeri

uredi

Izbor Silvija Berlusconija za premijera Italije 1994. godine se smatra od mnogih medijskim državnim udarom i političkim skretanjem prema videokraciji.[3]

Američki novinar John Kifner koji je s lica mjesta izvještavao o Iranskoj i Rumunjskoj revoluciji pad komunističkog režima u Rumunjskoj je komentirao da je videokracija upletena u pad režima pošto je to bila prva revolucija uživo prenesena na televiziji .[4]

Talijansko-Švedski redatelj Erik Gandini je 2009. godine snimio dokumentarni film Videocracy o utjecaju talijanske televizije na tamošnju kulturu i politiku. Nakon prikazivanja na Venecijanskom filmskom festivalu reklame za poziv na gledanje filma su zabranjene na talijanskim televizijskim stanicama [5].

Izvori

uredi
  1. Towards a "Videocracy"? Italian Political Communication at a Turning Point, European Journal of Communication 10 (3), 1995, pp.291-319
  2. „topos.ru”. Arhivirano iz originala na datum 2007-06-19. Pristupljeno 2007-06-19. 
  3. Miller, Toby, Television: Critical Concepts in Media and Cultural Studies, Routledge, 2003, p. 40
  4. Annabelle Sreberny-Mohammadi, Ali Mohammadi, Small Media, Big Revolution: Communication, Culture, and the Iranian Revolution, University of Minnesota Press, 1994, p. xix
  5. Maria Pia Fusco. „La Rai rifiuta il trailer di Videocracy "È un film che critica il governo"”. La Repubblica. Pristupljeno 09-07-2009.