Hladni rat – razlika između verzija
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Rescuing 1 sources and tagging 0 as dead.) #IABot (v2.0.9.5 |
Due to disputes of sources regarding to the author and whether the picture "Victory of Dien Bien Phu" is real capture or not, I have taken it down oznake: vraćena izmjena vizualno uređivanje |
||
Red 249:
{{main|Dekolonizacija|Narodnooslobodilački ratovi|Državni udar u Iranu 1953.|Državni udar u Gvatemali 1954.|Kongoanska kriza|Operacija Cóndor}}
Nakon [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]], brojne zemlje [[Treći svijet|Trećeg svijeta]] bile su zahvaćene valom [[dekolonizacija|dekolonizacije]], što je u narednim godinama i desetljećima dovelo do kraha velikih kolonijalnih imperija, ali i rastućim brojem nacionalističkih pokreta, koji su za cilj imali veću nezavisnost pojedinih zemalja od velikih sila. Ove su pojavnosti bile posebno evidentne u [[Afrika|Africi]] (gdje se dekolonizacija odvijala u valovima kroz nekoliko desetljeća), [[Azija|Aziji]] (posebice [[Indokina|Indokini]] i srednjoj Aziji) te [[Latinska Amerika|Latinskoj Americi]] (uz nešto izraženije pojave u [[Centralna Amerika|Centralnoj Americi]]).<ref name="Karabell" /> Promatrajući te procese, dvije velike sile nastojale su ili ojačati ili zaštititi svoje interese u tim interesnim zonama.<ref>{{Harvnb|Gaddis|2005|pp=121–124}}</ref> additionally, the Soviets saw continuing losses by imperial powers as presaging the eventual victory of their ideology.<ref name="Edelheit, p. 382">Edelheit, p. 382</ref> S jedne strane, [[Sjedinjene Države]] su nacionalističke i dekolonizacijske pokrete automatski percipirale kao komuniste, ili pak komunističke simpatizere, neovisno o stvarnom stanju, dok su, s druge strane, [[SSSR|Sovjeti]] na te pokrete gledali kao na krah kapitalističke politike i dokaz pobjede komunizma, želeći to iskoristiti kako bi pojačali svoj utjecaj;<ref name="Edelheit, p. 382"/> obje strane su prodavale oružje po Trećem svijetu kako bi ostvarili jači utjecaj.<ref>{{cite book |last1=Towle |first1=Philip |title=The Oxford History of Modern War |chapter=Cold War |editors=Charles Townshend |publisher=Oxford University Press |year=2000 |location=New York, USA |page=160 |isbn=0-19-285373-2}}</ref> Ipak, ostaje činjenica da je realnost u velikom broju slučajeva bila potpuno drugačija i da su mnogi pokreti bili potpuno nezavisni od dvaju velikih ideoloških blokova, tako da su intervencije potonjih dovele do cijele serije kriznih situacija u daljnjem tijeku Hladnoga rata.
{{multiple image|align=left| perrow = 2/1/2 |total_width=350
| image1 = Declaration of State of Israel 1948.jpg|width1=1280|height1=870
| image2 = Indonesia declaration of independence 17 August 1945.jpg|width2=1600|height2=1066
| image3 =
| image4 = Gandhi and Nehru 1942.jpg|width4=1200|height4=1276
| image5 = Mossadegh Trial 28 Amordad 1332.jpg|width5=232|height5=262
Linija 258 ⟶ 259:
{{bullet}} [[David Ben Gurion]], prvi premijer [[Izrael]]a, objavljuje [[Deklaracija o nezavisnosti Izraela|Izraelsku deklaraciju nezavisnosti]] u [[Tel Aviv]]u, [[14. svibnja]] [[1948.]] godine;<br>
{{bullet}} [[Sukarno]] u pratnji [[Mohammad Hatta|Mohammada Hatte]] objavljuje [[Deklaracija o nezavisnosti Indonezije|nezavisnost Indonezije]] u [[Jakarta|Jakarti]], [[17. kolovoza]] [[1945.]] godine;<br>
{{bullet}} [[Džavaharlal Nehru]] i [[Mahatma Gandhi]] su bili glavni proponenti za nezavisnost [[Indija|Indije]] te su utjecali na njezinu, ali i svjetsku politiku u ranim fazama Hladnog rata;<br>
{{bullet}} Svrgnuti [[iran]]ski premijer [[Mohamed Mosadek]] tokom suđenja na kojemu ga je [[Muhamed-Reza Pahlavi|Pahlavijev]] režim osudio prvo na zatvor, a onda i na doživotni kućni pritvor.}}
}}
Val dekolonizacije prvo je zahvatio [[Azija|Aziju]], još pred kraj 40-ih godina, i to specifično [[Britanski Imperij|britanske kolonije]], uz izuzetak [[Nizozemske Istočne Indije|Nizozemskih Istočnih Indija]] [[1949.]] godine. Pod utjecajem [[Mahatma Gandhi|Gandhijevog]] aktivizma i sukladno ranijim dogovorima s [[London]]om, [[Britanska Indija|Britanski Radž]] se tokom [[1947.]] godine raspao, pri čemu su, isprva u formi [[dominion]]a, a kasnije i kao nezavisne zemlje, nastale [[Indija]], [[Pakistan]] i [[Burma]]. Indija će pod vodstvom [[Džavaharlal Nehru|Džavaharlala Nehrua]] ubrzo nastaviti s provođenjem gandijevske politike, nakon što je ovoga u [[atentat]]u [[1948.]] godine ubio [[Nathuram Godse]], te će postati jedan od vodećih aktera u Trećem svijetu, posebice nakon Nehruova približavanja [[Josip Broz Tito|Titu]] i [[Gamal Abdel Nasser|Nasseru]] te formiranja [[Pokret nesvrstanih|Pokreta nesvrstanih]]. Tokom [[1948.]], [[Britanski mandat nad Palestinom|mandatna Palestina]] je rasformirana, a na njenom je mjestu uspostavljen [[Izrael]], što će biti glavni okidač za još uvijek aktualni [[Arapsko-izraelski sukob]], dok će iste godine kolonijalna vlast na [[Šri Lanka|Cejlonu]] također biti ukinuta.
Linija 495 ⟶ 496:
Djelovanje Solidarnosti nastavilo se i izvan radničke sfere, tako da je sindikat ubrzo organizirao snažan antisovjetski pokret koji je prijetio stabilnosti tadašnjeg komunističkog režima. General [[Wojciech Jaruzelski]] i [[Vojno vijeće narodnog spasa]] uveli su [[Izvanredno stanje u Poljskoj|izvanredno stanje]] kako bi pokušali ugušiti političku opoziciju, tokom koje je tisuće ljudi uhapšeno, a oko stotinjak i ubijeno. [[CIA]] je pružala podršku sindikalistima, dok je Reagan Poljskoj nametnuo sankcije nakon uvođenja izvanrednog stanja.<ref name="Gaddis219" />
Dok se Poljska borila s opozicijom unutar zemlje, u [[Moskva|Moskvi]] je formirana posebna komisija s ciljem donošenja odluke o reakciji na poljsku krizu; komisiju su sačinjavali ideolog [[Mihail Suslov]], šef [[KGB]]-a, [[Jurij Andropov]], ministar vanjskih poslova, [[Andrej Gromiko]], i ministar obrane, [[Dmitrij Ustinov]]. Prisjetivši se krize iz [[1970.]] godine u istoj zemlji, ali i razmatrajući potencijalne sankcije koje bi uništile sovjetsko gospodarstvo, komisija je, a posebno Suslov, bila nevoljka intervenirati u Poljskoj;<ref name="Gaddis219">{{Harvnb|Gaddis|2005|pp=219–222}}</ref> s druge strane, istočnonjemački i čehoslovački čelnici, [[Erich Honecker]] i [[Gustáv Husák]], bili su proponenti vojne intervencije, pri čemu su imali podršku već ostarjelog [[Leonid Brežnjev|Brežnjeva]], tako da je za prosinac [[1980.]] godine organizirana zajednička vojna akcija, Sojuz-80, koja je trebala u Poljskoj učiniti isto što su Sovjeti ranije učinili u Mađarskoj i Čehoslovačkoj.<ref name="mastny">[[Vojtech Mastny]]. [http://wilsoncenter.org/topics/pubs/ACFB35.PDF The Soviet Non-Invasion of Poland in 1980/81 and the End of the Cold War] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20100620223330/http://wilsoncenter.org/topics/pubs/ACFB35.PDF
[[File:00595309(Andropov&Jaruzelski).jpeg|thumb|left|300px|[[Jurij Andropov]] (lijevo) i [[Wojciech Jaruzelski]] (desno) na sastanku [[1982.]] godine. Ne želeći vojno intervenirati, sovjetske vlasti su pružile svesrdnu podršku generalu Jaruzelskom i poduprle njegovu odluku o uvođenju [[Izvanredno stanje u Poljskoj|izvanrednog stanja]] u [[Poljska|Poljskoj]].]]
I dok je Brežnjevljev nasljednik, [[Jurij Andropov]], pružio podršku Jaruzelskom, izvanredno stanje u Poljskoj ukinuto je već [[1983.]] godine, mada dobar dio političkih zatvorenika nije bio pušten sve do opće amnestije tri godine kasnije.
| |||