Manastir Lepavina – razlika između verzija

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka izmjene
Nema sažetka izmjene
Red 13:
Baron Johannes Galler je u rujnu 1642. godine potvrdio manastiru pravo vlasništva svih posjeda koje su mu podarili seljani Branjske i Sesvečana. To isto su posebnim pismima učinili i baron Sigmund von Eibiswald, zatim vojvoda Gvozden s Đorđem Dobrojevićem, Blažom Pejašinovićem i vojvodom Radovanom (5. veljače 1644.), baron Honorius von Trauttmansdorff (10. srpnja 1644.) i grof Georg Ludwig von Schwarzenberg (23. studenog 1644.).
 
Povijest manastira Lepavine neodvojivo je povezana s poviješću Srba u Varaždinskom generalatu, koji su se identificirali s pravoslavljem i ustrajno se odupirali vjerskoj uniji s Rimokatoličkom Crkvom. Monasi imaju udjela i u borbi lokalnog življa protiv društvenih nepravdi: 1666. stradaju u velikoj Osmokruhovićevojgolemoj buni križevačkog velikog suca Osmokruhovića, a 1672. su zajedno s monasima iz Gomirja (ukupno njih 14) bili osuđeni na doživotno robovanje na galijama i u okovima poslani na Maltu. 24 studenog 1715. (odn. 13. studenog prema julijanskom kalendaru) na pragu manastirske crkve je iz pušaka ubijen iguman (predstojnik) Kodrat, što je bila posljedica sporova s obližnjim unijatskim (grkokatoličkim) svećenstvom.
 
Potkraj 1692. godine i početkom 1693. boravio je u Lepavini srpski (pećki) patrijarh Arsenije III. Čarnojević (Crnojević). Okupljao je narod i propovijedao u manastiru, te odlazio u posjete okolnim krajiškim vojvodama, što je podiglo ugled manastira, koji je – poslije predavanja manastira Marče unijatima – postao najvažniji centar pravoslavlja u tom kraju.