Razlike između izmjena na stranici "Arapsko-izraelski sukob"

Dodano 311 bajtova ,  prije 8 godina
nema sažetka uređivanja
'''Bliskoistočni sukob''' - neprestani politički i vojni sukob na području Bliskog (Srednjeg) Istoka od stvaranja države [[Izrael]] ([[1948]]). Iako je prošlo 60 godina od osnutka hebrejske države, sukob traje još i danas zbog težnje Arapa da stvore palestinsku državu na području [[Gaza|Gaze]] i [[Zapadna obala|Zapadne obale]] koji se nalaze pod Izraelskom okupacijom.
 
== Podjela Mandatne Palestine ==
Nijedno svjetsko žarište u proteklih pola stoljeća nije bilo neprekidno nestabilno, niti je imalo globalno važne posljedice kao područje prednjeg Bliskog istoka. Regija obuhvaća države Bliskog istoka okrenute [[Mediteran]]u - [[Izrael]], područja pod palestinsom samoupravom te [[Libanon]], [[Sirija|Siriju]], [[Egipat]] i [[Jordan]]. Početkom [[20. stoljeće|20. stoljeća]] ta područje su se nalazila u sastavu [[Osmansko Carstvo|Osmanskog Carstva]], s iznimkom Egipta koji je bio britanski protektorat i Libanona u koji je prije djelomično penetrirala francuska kolonijalna vlast. Naseljavala ga je apsolutna većina muslimanskog stanovništva arapskog podrijetla s malim enklavama kršćanskih maronita, [[Židovi|Židova]] i [[Šijiti|šijitskih muslimana]].
 
Slabljenje Osmanskog Carstva krajem XIX. stoljeća dalo je određenu nadu arapskim liderima da će svršetkom osmanlijske vlasti biti stvorena jedinstvena arapska država. No, razvoj događaja tekao je drugim smjerom. Važnost regije za strateške interese europskih kolonijalnih sila bila je velika te je područje Bliskog istoka krajem [[prvi svjetski rat|I. svjetskog rata]] i propasti osmanske imperije, uz blagoslov [[Liga naroda|Lige naroda]], bilo razdijeljeno između europskih sila na više teritorija s različitim stupnjem autonomije. Tako su na području prednjeg Bliskog istoka [[Velika Britanija|Velikoj Britaniji]] kao mandatna područja pripali [[Palestina]], s obvezom stvaranja nacionalnog doma za [[Židovi |Židove]] (od koje će ona, ubrzo, otcijepiti 4/5 i od toga stvoriti državu [[Transjordan]], za svog saveznika, šerifa od Meke, koji je izgubio utjecaj u svojoj domovini, sada Saudijskoj Arabiji, i [[Židovi|Židove]], a [[Francuska|Francuskoj]] [[Sirija]] i [[Libanon]].
 
== Nastanak cionističkog pokreta i ideja židovske države ==
No, realizacija ideje židovske državnosti ipak se pojavila na horizontu, nakon što je britanska vojska [[1917]] zauzela taj dio Osmanskog Carstva. U tom trenutku najvećim postignućem cionističkog pokreta pokazalo se donošenje tzv. Balfourove deklaracije u studenom 1917., nazvane po britanskom ministru vanjskih poslova Balfouru. Tom je deklaracijom britanska vlada, nastojeći pridobiti potporu svjetskih Židova za sile [[Antanta|Antante]], dala potporu ideji da se na području Palestine osnuje nacionalni dom za Židove. No, britanska je diplomacija vješto trgovala Palestinom u dva ranija slučaja. London je obećao Arapima stvaranje države na ruševinama Osmanskog Carstva u zamjenu za njihovu borbu protiv Turaka, o čemu svjedoči korespondencija britanskog povjerenika za Egipat McMahona i tada najutjecajnijeg arapskog vođe Huseina Ibn Alija vođena između [[1915]] i [[1916]], godine. U drugom dokumentu, tajnom dogovoru Sykes-Picot iz 1916. [[Velika Britanija]] je obećala podjelu područja svojim saveznicama Francuskoj i [[Rusija|Rusiji]].
 
Balfourova je deklaracija otvorila put većem židovskom useljavanju u Palestinu. Ubrzo, podjelom Palestine na Palestinu i Transjordan, dio Palestine istočno od rijeke Jordan zatvoren je za židovsko useljavanje. Iako je u početku britanskog mandata u Palestini živjelo 590 tisuća Arapa i tek pedesetak tisuća Židova, taj se omjer ubrzo počeo naglo mijenjati. UseljavanjeOd Britanaca pomognuto useljavanje Židova dodatno su potaknuli gospodarska depresija tridesetih godina i uspon [[Nacizam|nacizma]] u [[Njemačka|Njemačkoj]]. Arapsko, pak, useljavanje ubrzano je gospodarskim razvojem regije. Iako su Britanci nastojali održati političku ravnotežu između doseljenih Židova i arapske većine hraneći ih kontradiktornim obećanjima, s rastom židovske imigracije u Palestinu jačalo je i arapsko nezadovoljstvo. Prvi napadi na doseljene Židove dogodili su se [[1920]] u [[Jeruzalem|Jeruzalemu]], a kulminirali su velikim arapskim ustancima [[1929]] i [[1936]] godine. Pobune su Britanci ugušili silom, a činjenica da je osim britanskih vojnih ciljeva na meti arapskih ustanika bilo i židovsko stanovništvo imala je za posljedicu stvaranje i naoružavanje židovskih milicija.
 
Najveća židovska paravojna formacija bila je lijevo orijentirana skupina [[Hagana]] sa svojom elitnom jedinicom [[Palmach]], iz koje je potekao niz židovskih lidera XX. stoljeća, kao što su [[Yitzhak Rabin]] i [[Moshe Dayan]]. Na drugoj strani nalazila se ideološki desna oružana skupina [[Irgun Zvai Leumi]], iz koje su pak potekli bardovi izraelske desnice [[Menachem Begin]] i [[Yitzhak Shamir]]. Obje su skupine sudjelovale u okršajima s arapskim militantima te u napadima na britanske garnizone u Palestini, da bi poslije, tijekom političke konsolidacije izraelskog vodstva, došlo i do kratkotrajnog oružanog sukoba između te dvije skupine.
 
Tretirajući ga kao unutrašnje britansko pitanje, problem Palestine je [[1937]] pokušala riješiti tzv. Peelova komisija koja je predložila novu podjelu Palestine na dva dijela. Uoči početka II. svjetskog rata Velika Britanija je unatoč vijestima o progonu europskih Židova, u nastojanju da da ustupke Arapima, primijenilasmanjila jošbroj oštrijeJevreja restrikcjekoji kodse židovskogmogu (ali ne i arapskog) useljavanjauseljavati u Palestinu i ograničila kontingent židovskih useljenika na 75 tisuća.000 tijekom pet godina, dok je za veći broj imigranata bila potrebna arapska suglasnost. No, sve ozbiljne pokušaje rješavanja arapsko-židovskog konflikta prekinuo je početak II. svjetskog rata.
 
Ali ni rat u Europi i Sjevernoj Africi nije okončao povremene međusobne sukobe Židova i Arapa, koji su [[1944]] godine kulminirali oružanim ustankom židovske milicije Irgun protiv britanske vlasti u Palestini. Nakon što su na vidjelo izbila stradanja Židova za vrijeme [[holokaust|holokausta]], ideja židovske državnosti na Zapadu je dobila simpatije i veće razumijevanje. Unatoč tome, Velika Britanija nije dopustila useljavanje stotinjak tisuća preživjelih zatvorenika koncentracijskih logora u Palestinu, pa su mnogi našli utočište ilegalno. U razdoblju nakon rata [[London]] je stvorio nekoliko planova političkog rješenja Palestine koji su bili odbijeni jedan za drugim. Na posljetku, Velika Britanija oslabljena u II. svjetskom ratu shvatila je da više nije spremna nositi teret angažmana u Palestini gdje je svojim potezima koji su izazvali ogorčenje Arapa podigla postotak Židova s 10 % 1914 godine, na 33 % 1947, te je u veljači [[1947]] stavila svoj mandat u Palestini na raspolaganje [[UN|Ujedinjenim Narodima]] i odlučila se povući.
[[Datoteka:UNGA 181 Map.png|right|thumb|300px|Države koje su glasovale za UN-ovu rezoluciju 181 (zelena boja)]]
U međuvremenu su se ostale zemlje regije polako izvlačile ispod kolonijalne vlasti - 1944. godine Veliki Libanon odvojen od Sirije je postao neovisan, [[1946]]. Transjordanija i Sirija, a Egipat je još [[1922]] stekao formalnu neovisnost uz britansku vojnu nazočnost na svom tlu koja se protegnula do [[1956]] godine. Unatoč neovisnosti, u većini zemalja na vlasti su ostale monarhije ili političke elite koje su odgovarale bivšim kolonijalnim posjednicima. Tek su revolucije koje su se dogodile desetljeće kasnije otrgnule arapske države od kolonijalnog utjecaja. U Kairu su [[1945]] Egipat, Libanon, Sirija, Transjordanija, Irak, [[Saudijska Arabija]] i [[Jemen]] osnovali [[Arapska liga|Arapsku ligu]], političku organizaciju arapskih država čiji je deklarirani cilj bio zajednička suradnja i koordinacija vanjske politike država članica. No, u trenutku stvaranja, jedna od najvažnijih političkih zadaća Arapske lige bilo je sprječavanje nastanka židovske države u Palestini, koja će proglašenjem države Izrael tri godine kasnije evoluirati u vojnu zadaću.
 
U studenom 1947. Ujedinjeni narodi su Rezolucijom br. 181 odlučili da mandat Velike Britanije u Palestini prestaje u svibnju [[1948]] i objavili plan o podjeli Palestine na dvije države - židovsku koja će dobiti 55 % terirorija i u kojoj će odnos Židova i neŽidova biti 498.000 prema 497.000 i arapsku na 45 % teritorija i odnosom Apapa-neArapa 807.000 prema 10.000 [http://www.mideastweb.org/unscop1947.htm] . Prema planu, oba su dijela trebala biti ujedinjena gospodarskom unijom a podjela je predviđala posebni status grada Jeruzalema kao područja pod izravnom jurisdikcijom Ujedinjenih naroda. Odluka je donesena uvjerljivom većinom glasova u Glavnoj skupštini, uz istodobnu potporu glasova [[SAD|Sjedinjenih Država]] i [[SSSR|Sovjetskog Saveza]]. Velika Britanija ostala je suzdržana, a protiv podjele glasale su sve arapske zemlje. Palestinski Židovi prihvatili su plan, dok ga je arapska zajednica odlučno odbacila. Različit stav dviju zajednica prema UN-ovom planu rezultirao je eskalacijom borbi.
 
== Stvaranje države Izrael i prvi [[Arapsko-izraelski rat 1948.|izraelsko - arapski rat]] ==