Wikipedija

Sunčev sistem – razlika između verzija

Interaktivna pretraga historije
← Starija izmjenaNovija izmjena →
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
VizualnoWikitekst
Kolega2357 (razgovor | doprinos)
20.730.146 izmena
m Bot: Brisanje šablona: Link FA.
Kolega2357 (razgovor | doprinos)
20.730.146 izmena
m Bot: kozmetičke izmjene
Red 1:
'''Sunčev sustav''' je sustav [[zvijezde]] [[Sunce|Sunca]] i manjih [[nebesko tijelo|nebeskih tijela]] što ih okuplja zajednička [[gravitacijska sila]] i kojima fizičko stanje određuje [[Sunčeva svjetlost|Sunčeva energija zračenja]]. Sustav sadrži 8 [[planet]]a, 3 [[Patuljasti planet|patuljasta planeta]], više od 150 njihovih [[prirodni satelit|prirodnih satelita]], te mnoštvo sitnih tijela: [[komet]]a, [[planetoid]]a, tijela [[Kuiperov pojas|Kuiperova pojasa]], [[meteoroid]]a i [[Međuplanetarna tvar|međuplanetne prašine]]. Sunčeva [[plazma]] ispunja [[heliosfera|heliosferu]], a gravitacijski se utjecaj širi do područja [[Oortov oblak|Oortova kometskog oblaka]] ([[Jan Hendrik Oort]]), koji se nalazi bliže od susjednih zvijezda. Osam planeta razvrstano je u dvije skupine, unutarnju ili [[Terestrički planet|terestričku]], gdje se nalaze [[Zemlja]] i njoj slična 3 planeta ([[Merkur]], [[Venera]] i [[Mars]]), te u vanjsku ili [[Jovijanski planeti|jovijansku]], s [[Jupiter]]om i njemu sličnim divovskim planetima [[Saturn]]om, [[Uran]]om i [[Neptun]]om. Unutarnja je skupina [[Stijena|stjenovita]], s tankim [[atmosfera|atmosferskim]] slojem (bez njega je jedino [[Merkur]]). Jovijanski su planeti plinoviti s malom stjenovitom jezgrom, i njihov je sastav bliži sastavu protoplanetnoga oblaka iz kojega su planeti nastali. Kemijski sastav Jupitera gotovo je identičan Sunčevu. Razlika između tih dviju skupina planeta posljedica je razvoja u kojem je zračenje mladoga Sunca zagrijalo jezgre bližih planeta i očistilo ih od lako isparivih elemenata. Dobivši tako čvrstu površinu, na njoj se [[geologija|geološkim]] procesima razvila sekundarna atmosfera od pretežitoga [[ugljikov dioksid|ugljikova dioksida]] (Venera i Mars) i tercijarna atmosfera Zemlje od [[dušik]]a i [[kisik]]a. Svi planeti osim Zemlje prozvani su po [[Grčka mitologija|grčkim]] i [[Rimska mitologija|rimskim božanstvima]].
 
[[datotekaDatoteka:Solar system scale-2.jpg|mini|center|1000px|[[Sunce]] i [[planet]]i Sunčevog sustava (veličine su u mjerilu, ali ne i udaljenosti).]]
 
[[Patuljasti planet|Patuljasti planeti]]i su, prema određenju Međunarodnoga astronomskog saveza iz 2006., [[1 Ceres|Ceres]] (Cerera), najveće tijelo glavnoga planetoidnoga pojasa, [[Pluton]] i [[136199 Eris|Eris]] (Erida), najveća [[Trans-neptunski objekt|transneptunska tijela]]. Eris, otkrivena 2003., promjera 2 400 do 3 000 [[km]], veća je od Plutona i zajedno s pratiocem Disnomijom među najdaljim je poznatim članovima Sunčeva sustava (srednja udaljenost od Sunca 67,7 astronomskih jedinica ili [[AJ]]). Glavni [[Asteroidni pojas|planetoidni pojas]] smješten u području između Marsa i Jupitera sadrži mala čvrsta tijela građena od stijena i [[metal]]a. Ta se tijela razvijaju sudarno, a kreću se oko Sunca istim smjerom kao i planeti, ali su im staze izduženije, zbog čega neki odlaze dalje od Saturna ili se približavaju Suncu bliže od Merkura. U Hrvatskoj se planetoidi prate i otkrivaju na [[Zvjezdarnica Višnjan|zvjezdarnici u Višnjanu]]. Zbog intenzivna praćenja i poboljšanja mjernih metoda, u novije se doba otkriva mnogo [[planetoid]]a koji prolaze pokraj Zemlje.
 
Bliža transneptunska tijela gibaju se u blizini [[ekliptika|ekliptičke ravnine]], dok su dalja više raspršena pa se dijele u [[Kuiperov pojas]] ([[Gerard Kuiper]]) i u raspršeni disk. Građena su od [[stijena]] i [[led]]a. Pretežno zaleđena tijela, s udjelom prašine, jesu [[komet]]i, kojih se manji dio nalazi u području divovskih planeta (kratkoperiodni kometi), dok većina pristiže iz Oortova oblaka i ima periode od više tisuća godina (dugoperiodni kometi). Građeni od zaleđenih tvari, kometi imaju svoje podrijetlo u prostorima iza Neptuna. Kometi u prolazu blizu Sunca razvijaju [[Koma (astronomija)|komu]] i [[Rep kometa|rep]] te se postupno raspadaju. Ostarjeli kometi bez hlapljive tvari sliče planetoidima.
Red 12:
{{Glavni|Kozmogonija}}
 
[[datotekaDatoteka:Protoplanetary-disk.jpg|mini|desno|300px|Umjetničko viđenje prasunčeve maglice.]]
 
[[datotekaDatoteka:M42proplyds.jpg|mini|desno|300px|Slika sa [[Svemirski teleskop Hubble|Svemirskog teleskopa Hubblea]] koji prikazuje protoplanetarne prstenove u Orionovoj maglici ([[Messier 42]]), koji vjerovatno vrlo sliče stanju kakvo je vladalo u prasunčevoj maglici kod stvaranja našeg [[Sunčev sustav|Sunčevog sustava]].]]
 
[[datotekaDatoteka:solarnebula.jpg|mini|desno|300px|Još jedno umjetničko viđenje prasunčeve maglice.]]
 
Prema današnjem shvaćanju, postanak i razvoj planetskog sustava odvijao se u nekoliko koraka. Ponajprije, veliki [[Međuzvjezdana tvar|međuzvjezdani oblak]] se zbija i pritom cijepa na manje dijelove (fragmentacije). Iz tvari sadržane u jednom oblačnom fragmentu oblikuje se Sunčeva maglica kao rotirajući [[disk]]; u njemu dolazi do preraspodjele [[Količina gibanja|količine gibanja]] i pripremaju se uvjeti za nastanak malih kompaktnih tijela. Nakon toga dogotavljaju se i konsolidiraju [[planet]]i. Ovisno o građi s kojom su stasali, planeti i njihovi veći [[satelit]]i prolaze kroz [[Geologija|geološki razvoj]]. Moramo prihvatiti misao da je sadašnje stanje tijela u planetskom sustavu posljedica načina nastanka i razvoja koji je slijedio nakon postanka. Stoga se i kozmogonija planetskog sustava provjerava sadašnjim stanjem svih vrsta tijela, a u cjelovitu opću sliku treba da se uklope i promjene prisutne u pojedinačnim slučajevima.
 
Sudeći po razvoju zvijezda, Sunčev je sustav nastao iz međuzvijezdanom materijala koji se nalazio u spiralnom kraku naše Galaktike ([[Mliječni put]]). Hladni oblaci plina i praha postoje u galaktičkoj ravnini i danas, mnogo godina nakon nastanka prvih zvijezda Galaktike. Da bi se ti oblaci pretvorili u [[zvijezde]], [[gravitacija|gravitacijska sila]] mora nadjačati težnju [[plin]]a da se širi (ekspandira). Da bi gravitacijsko privlačenje nadvladalo, [[gustoća]] [[oblak]]a mora pri danoj temperaturi prijeći neku kritičnu vrijednost. Zamišljena su dva načina na koja dolazi do povećanja gustoće: ulazak međuzvjezdanog oblaka u područje spiralnog kraka [[galaktika|galaktike]] ili pojava [[supernove]] u neposrednoj blizini. Izučavanje galaktika pokazuje da je u krakovima međuzvijezdana tvar veće gustoće nego izvan krakova, pa se s ulaskom oblaka u spiralni krak oblak usporava i sabija. S druge strane, supernove udarnim valovima zbijaju međuzvijezdanu tvar. U slučaju našeg sustava imamo potvrdu da se zbila eksplozija supernove. U ugljikovodičnim [[meteorit]]ima nađeni su [[izotop]]i koji su potomci [[Radioaktivnost|radioaktivnih elemenata]] kratkog vremena života, a koji se proizvode u toku eksplozije supernove. Prema broju [[atom]]a izotopa procijenjeno je da je od pojave supernove do ukrućivanja meteoritskog materijala prošlo od nekoliko milijuna do nekoliko desetaka milijuna godina.
Red 34:
{{glavni|Nebularna teorija}}
 
U kakvom su odnosu današnji pogledi na postanak planeta prema kozmološkim teorijama, kao što je Kantova i druge? Današnji stav rezultat je iskustva brojnih istraživača, provjerena neposrednim podacima o fizičkom stanju tijela, o sastavu njihovih atmosfera, reljefu, kemijskom i mineraloškoj strukturi, radioaktivnom datiranju, magnetskom polju, gravitacijskom polju. Od teorije [[ Immanuel Kant|Immanuela Kanta]] (1755.) i [[Pierre-Simon Laplace|Pierre-Simona Laplacea]] (1796.) preuzeta je ideja o nastanku Sunca i planeta iz međuzvjezdane maglice (nebularna teorija). Kant je pošao od predodžbe hladnog oblaka prašine u kojemu se prilikom gravitacijskog stezanja rotacija javlja sama od sebe - što nije moguće (unutarnje sile ne mogu od kaotičnog gibanja dovesti do uređenog). Kant ne ide dalje od općih prirodoslovno-filozofskih postavki. Laplaceova teorija je prva metamatički obrađena teorija. Laplace pretpostavlja da već postoji usijana [[maglica]] koja rotira te prati kako se maglica hladi, steže i ubrzava vrtnju. Današnji slijed argumenata je drukčiji: maglica se ne steže zbog [[hlađenje|hlađenja]], već zbog prevlasti [[gravitacija|gravitacijskog privlačenja]], a pritom se, uz ubrzanje vrtnje, gravitacijskom energijom zagrijava. Kada postignu brzinu kruženja, vanjski dijelovi maglice više ne tlače na središnje dijelove. Postali su samostalni i imaju oblik prstena. Središnja se masa dalje steže i time razdvaja od prstena. Od prstena nastaje planet. Planeti bi tako morali nastati postupnim stezanjem središnje mase koja za sobom redom ostavlja prstenove. A sateliti bi morali nastati istim procesom pri ubrzavanju vrtnje planeta, koji je po Laplaceu na početku također plinovit. Postoji još jedan bitan nedostatak teorije. Ostavivši samostalan prsten, centralna [[masa]] bi pri stezanju trebala zadržati veći dio kutne količine gibanja. Dokaz protiv teorije je i gibanje [[Saturn]]a i njegovih prstenova: unutarnji dijelovi Saturnova prstena gibaju se brže od Saturnove površine; slično se i [[Fobos (mjesec)|Fobos]] giba brže od [[Mars]]ove površine! Po današnjem tumačenju nebularne teorije maglica ne dolazi u stanje nestabilnosti zbog vrtnje. Osim toga, u odvojenom prstenu prije će doći do [[Retrogradno gibanje|retrogradne vrtnje]] planeta nego do direktne. Teorije Kanta i Laplacea napuštene su početkom 20. stoljeća uglavnom stoga što nisu uspjele ispravno predvidjeti raspodjelu [[količina gibanja|količine gibanja]].
 
== Sunce ==
{{Glavni|Sunce}}
[[datotekaDatoteka:The Sun by the Atmospheric Imaging Assembly of NASA's Solar Dynamics Observatory - 20100801.jpg|mini|desno|300 px|[[Sunce]].]]
 
[[datotekaDatoteka:FusionintheSun.svg|mini|300px|desno|[[Niz proton-proton]] dominira u zvijezdama veličine [[Sunce|Sunca]] ili manjim.]]
 
[[datotekaDatoteka:Sun projection with spotting-scope.jpg|mini|300px|desno|[[Sunčeve pjege]] snimljene 22. lipnja 2004.]]
 
[[datotekaDatoteka:Solar eclipse 1999 4 NR.jpg|mini|300px|desno|Sunčeva [[korona]] snimljena posebnim [[teleskop]]om - [[koronagraf]]om.]]
 
'''Sunce''' je najbliža [[zvijezda]], središte sustava planeta, u kojem se nalazi i [[Zemlja]]. Smješteno je u ekvatorskoj ravnini [[Mliječna staza|Mliječne staze]], 26 000 [[Svjetlosna godina|svjetlosnih godina]] daleko od njezina središta, oko kojega obiđe za 230 milijuna godina brzinom od 230 [[Metar u sekundi|km/s]]. Brzinom od 20 km/s giba se u smjeru zvijezde [[Vega|Vege]] ([[Apeks|Sunčev apeks]]). Sunce je nastalo prije 4,65 milijarde godina kao treća zvjezdana generacija, skupljanjem međuzvjezdane tvari, kojoj se [[gustoća]] počela povećavati potpomognuta vjerojatno udarnim valom bliske [[supernova|supernove]]. O njoj svjedoči prisutnost složenih [[atomska jezgra|atomskih jezgara]] u Suncu i planetima, koje ne bi mogle, zbog relativno male mase Sunca, nastati [[Nuklearna fuzija|nuklearnim procesima]]. Danas Sunce [[Toplinsko zračenje|zrači]] za trećinu više nego što je zračilo u početku, a porast se nastavlja, pa se smatra da će Zemlja postati nenastanjiva za manje od milijardu godina. Nakon 4 do 5 milijardi godina Sunce će jako povećati [[volumen]] i postati [[crveni div|crvenim divom]].
Red 78:
 
== Terestrički planeti ==
[[datotekaDatoteka:Mercury Globe-MESSENGER mosaic centered at 0degN-0degE.jpg|desno|mini|300px|Mozaik slika [[Merkur]]a snimljena sa svemirske letjelice [[MESSENGER]].]]
 
[[datotekaDatoteka:Venus globe.jpg|desno|mini|300px|[[Venera]].]]
 
[[datotekaDatoteka:The Earth seen from Apollo 17.jpg|desno|mini|300px|[[Zemlja]].]]
 
[[datotekaDatoteka:Mars Valles Marineris.jpeg|desno|mini|300px|[[Mars]].]]
 
[[Terestrički planeti]] su [[planet]]i s čvrstom površinom, za razliku od [[plinoviti div|plinovitih divova]]. Naziv "terestrički" je nastao od latinske riječi "terra" što znači "Zemlja", pa bi se atribut "terestrički" mogao prevesti kao "Zemljoliki". Često ih se još naziva "unutarnjim planetima". Najvećim dijelom se sastoje od stijena, malog su promjera, prosječno oko 5 puta veće gustoće od vode i imaju rijetku atmosferu. Od [[plinoviti div|plinovitih divova]] su odijeljeni pojasom asteroida za koji postoji pretpostavka da predstavlja ostatke neuspjelog, neformiranog petog terestričkog planeta (pojas se nalazi između [[Mars (planet)|Marsa]] i [[Jupiter (planet)|Jupitera]]).
Red 94:
'''Merkur''' je [[planet]] najbliži [[Sunce|Suncu]]; vrlo izdužene [[Planetarna putanja|staze]], kojoj [[elipsa|numerički ekscentricitet]] iznosi 0,206, pa pokazuje [[Opća teorija relativnosti|relativistički]] [[zakret perihela]]. Maksimalna kutna udaljenost ([[elongacija]]) od Sunca iznosi 28°. Nema pratioca. U prosjeku je od Sunca udaljen 0,387 astronomskih jedinica ([[AJ]]) ili 57,91 milijuna [[kilometar]]a, a približava se na 0,31 AJ (46 001 200 km) ili udaljuje na 0.47 AJ (69 816 900 km). Oko Sunca obiđe za [[zvjezdana godina|zvjezdanu godinu]] (sideričku godinu) jednaku 88 [[dan]]a. [[Promjer]] mu je 4 879,4 km, [[masa]] 0,055 Zemljine mase, srednja [[gustoća]] 5 430 kg/m³. Os vrtnje okomita je na stazu. Okreće se vrlo sporo i njegov [[siderički dan]] traje 58,65 dana, što iznosi 2/3 sideričke godine, dok mu [[sinodički dan|sinodički (Sunčev) dan]] traje 176 dana. Zbog njegova svojstvena gibanja promatrač bi na Merkuru doživio dvostruk izlazak Sunca ili dvostruko podne.
 
Merkur je gotovo tri puta manji od [[Zemlja|Zemlje]], s površinskim ubrzanjem od 0,38 [[Ubrzanje zemljine sile teže|ubrzanja na Zemlji]]. Nema [[atmosfera|atmosferu]] u uobičajenom smislu, a zapaženi su [[plin]]ovi [[kisik]], [[vodik]], [[helij]] i [[argon]]. [[Temperatura]] površine mijenja se od 100 [[Kelvin|K]] (- 173 [[celzij|°C]]) do 700 K (+ 427 &nbsp;°C). Dio Merkurove površine snimila je [[svemirska letjelica]] [[Mariner 10]] godine 1974. i 1975., od 2008. oko Merkura obilazi letjelica [[MESSENGER]]. Površina mu je prekrivena [[krater]]ima i malim "morima", te jako nalikuje [[Mjesec|Mjesečevoj]] površini: zbog jače privlačne sile, krateri su mu zbijeniji. Najveća je zaravan Ravnica vrućine ([[Latinski jezik|lat]]. ''Caloris Planitia''). Na kori se vide ostatci velikih pomaka i stezanja planetnoga tijela uzrokovanoga hlađenjem. Središte mu se sastoji pretežno od [[metal]]a (procjenjuje se da je omjer [[željezo|željeza]] prema [[stijena|stijeni]] 70 : 30) i ima slabo [[magnetno polje]]. U naizmjeničnim vremenskim razmacima od 7 i 13 godina, vidi se kako prividno prelazi ([[Tranzit (astronomija)|tranzit]]) preko Sunčeva kruga. <ref> '''Merkur''', [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=40221] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2014.</ref>
 
=== Venera ===
Red 103:
Venerinu [[atmosfera|atmosferu]] otkrio je [[Mihail Vasiljevič Lomonosov]] 1761. prilikom njezina [[Tranzit (astronomija)|tranzita]] ([[Venerin prijelaz]]), kada je pri dodiru Sunčeva kruga ugledao prosvijetljenu atmosferu. [[Teleskop]]skim motrenjima nije se na Veneri, zbog guste atmosfere, moglo vidjeti [[tlo]]. Većina spoznaja o Veneri postignuta je s pomoću [[svemirske letjelice|svemirskih letjelica]], pa tako i točna vrijednost njezine [[masa|mase]] (0,815 Zemljine mase). Prva se na njezino tlo spustila 1970. [[Sovjetski Savez|sovjetska]] letjelica ''Venera 7''. [[SAD|Američka]] letjelica u orbiti ''([[Magellan (razdvojba)|Magellan]])'' snimila je od 1990. do 1992. Venerin reljef s pomoću [[radar]]a.
 
Venerina atmosfera 50 je puta gušća od [[Zemljina atmosfera|Zemljine]], sadrži 96,5% [[ugljikov dioksid|ugljikova dioksida]] i 3,5% [[dušik]]a; manjinski su sastojci [[ugljikov monoksid]], [[argon]], [[voda]], [[sumporov dioksid]], [[kisik]], [[klorovodik]], [[fluorovodik]]. [[Tlak]] pri tlu iznosi 90 · 10<sup>5</sup> [[Pa]], a [[temperatura]] 733 [[Kelvin|K]] (460 [[celzij|°C]]), što je posljedica [[Efekt staklenika|stakleničkog učinka]]. Bez tog učinka, zbog velikoga faktora odraza ([[albedo|albeda]]) atmosfere (0,65), temperatura bi na površini bila oko –20 &nbsp;°C, iako je Suncu bliže nego Zemlja. Sloj oblaka od kapljica razrijeđene [[sumporna kiselina|sumporne kiseline]] nalazi se na visini od 50 do 65 [[kilometar]]a i neproziran je; [[oblaci]] naglo nestaju s donje strane, gdje temperatura dostiže vrijednost pri kojoj se kapljice isparavaju. Tlak i temperatura Venerine atmosfere tek na visini od približno 50 kilometara podudaraju se s uvjetima na površini Zemlje. Brzina je [[vjetar|vjetra]] na tlu oko 1 [[Metar u sekundi|m/s]]. Na vrhu oblaka [[brzina]] je vjetra do 300 [[Kilometar na sat|km/h]], pa oblačni sloj obiđe planet za približno 4 do 5 dana.
 
Venerin [[reljef]] sastoji se pretežno od blagih [[nizina]], iz kojih se do visine od 3 do 4 kilometara uzdižu visoravni kontinentskih razmjera i mnogi [[vulkan]]i, zasigurno ugasli. Velik je broj vulkana plitkih [[krater]]a. Posebni vulkanski oblici svojstveni Veneri krune su i arahnoidi, vulkani isprepleteni finom mrežom pukotina. Krune su brda s urušenim središtem i dubokim kružnim opkopom, promjera do 2 500 kilometara. Eruptivnim stijenama pokriveno je 85% površine. Tokovi [[lava|lave]] pružaju se stotinama i tisućama kilometara. Venera ima oko 800 udarnih [[krater]]a, u pravilu većih od 3 kilometra. Najveći je Meade, promjera 240 kilometara. Istaknute su visoravni Afroditina zemlja i Astartina zemlja, te vulkanski masivi Područje Alfa i Beta (lat. ''Alpha Regio'' i ''Beta Regio''). Najviši je vrh u Maxwellovu gorju (lat. ''Maxwell Montes''), s 10,8 kilometara visine nad srednjom razinom. [[Topografija]] se uglavnom služi ženskim imenima. Glavne sastojke tla, određene rendgenskim i gama [[Spektrometar |spektrometrima]], čini [[bazalt]] i [[granit]]. Mineralni sastav tla nije poznat. [[Erozija]] je vrlo izražena: gravitacijska erozija (urušavanje), kemijska (utjecaj jetkih sastavnica atmosfere), toplinska, [[eol]]ska, te erozija geološkim procesima. Unutrašnjost Venere vjerojatno je slična Zemljinoj, s tom razlikom što nema [[Tektonika ploča|tektonike ploča]] ni [[magnetsko polje|magnetskog polja]]. <ref> '''Venera''', [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=64246] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2014.</ref>
 
=== Zemlja ===
Red 112:
'''Zemlja''' je treći [[planet]] po redoslijedu udaljenosti od [[Sunce|Sunca]] i najveći među unutarnjim planetima. Prosječno je od Sunca udaljen 149,6 milijuna [[kilometar]]a, što se uzima kao [[astronomska jedinica]] ([[AJ]]). [[Zemljina putanja]] nije jako izdužena, [[elipsa|numerički ekscentricitet]] Zemljine staze iznosi 0,016 79, zbog čega se Zemlja Suncu približi za 2,5 milijuna kilometara ([[perihel]], oko 4. siječnja) ili udalji za jednako toliko ([[afel]], oko 4. srpnja). Ekscentricitet se u 100 000 godina mijenja za iznos od približno 0,003 2 do 0,005 7. S vremenom se mijenja i položaj Zemljine staze u ravnini gibanja, pa godišnji progradni [[zakret perihela]] (pomicanje u smjeru ophoda oko Sunca), potaknut utjecajem planeta i [[Opća teorija relativnosti|relativističkim učinkom]], iznosi 11,63". <ref> '''Zemlja''', [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=67110] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2014.</ref>
 
Zemlja ima svojstvenu [[topografija|topografiju]] (71% [[Zemljina kora|kore]] prekriveno je [[voda|vodom]]), ima [[atmosfera|atmosferu]] s [[dušik]]om i [[kisik]]om, te [[biosfera|biosferu]]. Jedini je planet koji ima [[ocean]]e, atmosferu s mnogo kisika i živu [[Geologija|geološku]] aktivnost. Do te raznolikosti, koju nema nijedan drugi planet, došlo je u toku razvoja. U oblikovanju atmosfere, na primjer suštinsku ulogu imali su procesi u [[Organska kemija|organskoj tvari]]. Posebno, [[Alge|morske alge]] ([[Cyanobacteria |modrozelene algalge]]e) izdvajaju iz atmosfere [[ugljikov dioksid]] i oslobađaju [[kisik]]. Promatrana iz daljine, Zemlja je modrikasti planet. Zemlja je [[planet]] na kojem živi [[čovjek]] i jedini nama poznati planet na kojem postoji [[život]]. [[Evolucijska povijest života|Evolucionisti]] smatraju da je Zemlja nastala prije otprilike 4,6 milijarda [[godina]].
 
=== Mars ===
{{Glavni|Mars}}
 
'''Mars''' je četvrti [[planet]] po udaljenosti od [[Sunce|Sunca]], vidljiv sa [[Zemlja|Zemlje]] prostim okom i zato poznat od davnine. [[Promjer]] mu je 6 794 [[metar|km]], [[masa]] 0,107 Zemljine mase, srednja [[gustoća]] 3,94 ∙ 10<sup>3</sup> [[Kilogram po metru kubnom|kg/m<sup>3</sup>]], a površinsko [[ubrzanje]] sile teže 0,38 [[Ubrzanje zemljine sile teže|ubrzanja sile teže na Zemlji]]. Ima dva pratioca nepravilna oblika, [[Deimos (mjesec)|Deimos]] (11 km × 12 km × 15 km) i [[Fobos (mjesec)|Phobos]] (19 km × 22 km × 27 km). [[Sinodički dan|Sunčev mu dan]] traje gotovo kao i Zemljin, 24 [[sat|h]] i 40 [[minuta|min]]. Oko Sunca obiđe za 687 zemaljskih dana, od Sunca je prosječno udaljen 228 milijuna km, a zbog [[nagib osi|nagiba osi]] vrtnje prema ravnini staze od 25°12′ i izduljenosti staze, pokazuje [[godišnja doba]]. Pogled sa Zemlje otkriva na Marsu bijele polarne kape, crvenkastonarančastu površinu s tamnijim i svjetlijim dijelovima te vrlo rijetku [[atmosfera|atmosferu]], koja se sastoji od 95% [[ugljikov dioksid|ugljikova dioksida]], 2,7% [[dušik]]a, 1,6% [[argon]]a te primjesa. Površinski [[tlak]] iznosi oko 700 [[Pa]]. U atmosferi se pojavljuju [[oblaci]], a podižu se i [[Pješčana oluja|pješčane oluje]]. [[Temperatura]] može biti od –140 [[celzij|°C]] do nešto više od 0 &nbsp;°C, ovisno o dobu dana i godine te o položaju Marsa na stazi. Pojave na površini nazivane su prema kontrastu morima, zaljevima, planinama i slično ([[albedo]]), a stvaran [[reljef]] ustanovljen je s pomoću [[Svemirske letjelice|međuplanetarnih letjelica]].
 
Polarne se kape sastoje od smrznute [[voda|vode]] i ugljikova dioksida. Zimi se [[ugljikov dioksid]] djelomice smrzava pa [[atmosferski tlak]] pada za 1/3. Sjeverna i [[južna polutka]] geološki se razlikuju. Tlo sjeverne polutke [[geologija|geološki]] je mlađe, reljef mu je nekoliko kilometara niži od reljefa južne polutke; na južnoj polutki prevladavaju [[udarni krater]]i od pada [[meteoroid]]a, a na sjevernoj ugasli [[vulkan]]i. Na Marsu se nalazi najviši ugasli vulkan u cijelom [[Sunčev sustav|Sunčevu sustavu]], ''Olympus Mons'', visok više od 27 km i promjera većega od 500 km. Marsovo [[tlo]] sastoji se od [[kremen]]a i [[limonit]]a i slično je Zemljinu tlu, osim velike prisutnosti [[željezo|željeza]] na njegovoj površini (oko 13,5%) u obliku [[Željezovi oksidi|oksida]], što tlu daje crvenkastonarančastu boju. Mars ima [[ionosfera|ionosferu]] te vrlo slabo [[magnetsko polje]]. Tokovi nekadašnjih [[Rijeka (vodotok)|rijeka]] vode od južne na sjevernu polutku. Snimkama na površini ustanovljeno je postojanje [[Sedimenti|sedimenata]] nastalih [[taloženje]]m u vodi. Zbog malene mase Mars je izgubio velik dio nekadašnje [[atmosfera|atmosfere]] i većinu vode u slobodnom stanju, osim malih smrznutih količina na polovima. Moguće je postojanje vode u smrznutom stanju ispod površine Marsa. Traga se i za mogućim ostatcima nekadašnjih oblika [[život]]a, za sada bez pouzdanih podataka. <ref> '''Mars''', [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=39096] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2014.</ref>
Red 123:
== Asteroidni pojas ==
{{Glavni|Asteroidni pojas}}
[[datotekaDatoteka:InnerSolarSystem-en.png |300px|mini|desno|Glavni planetoidski pojas ili [[asteroidni pojas]] (prikazan bijelim točkicama) nalazi se između putanja [[Mars]]a i [[Jupiter]]a.]]
 
[[datotekaDatoteka:Jupiter.jpg|300px|mini|desno|[[Jupiter]].]]
 
[[datotekaDatoteka:Saturn (planet) large.jpg|300px|mini|desno|[[Saturn]].]]
 
[[datotekaDatoteka:Uranus.jpg|300px|mini|desno|[[Uran]].]]
 
[[datotekaDatoteka:Neptune.jpg|300px|mini|desno|[[Neptun]].]]
 
'''Asteroidni pojas''' ili '''glavni planetoidni pojas''' je područje Sunčeva sustava između [[Mars]]ove i [[Jupiter]]ove putanje u kojem se gibaju [[patuljasti planet]] Cerera ili [[1 Ceres|Ceres]], oko 750 000 [[planetoid]]a ([[asteroid]]a) s [[promjer]]om većim od 1 [[kilometar]] (na primjer [[3 Juno|Junona]], [[4 Vesta|Vesta]], [[10 Hygiea|Higijeja]]) i milijuni manjih. U tom se pojasu ne nalaze planetoidi [[Amori]], [[Skupina Apollo|Apoloni]] i [[Trojanci (astronomija)|Trojanci]]. Planetoidni pojas oblikovao se kad i ostali dijelovi Sunčeva sustava, a [[gravitacija|gravitacijski]] utjecaj Jupitera ([[plimna sila]]) onemogućio je stvaranje [[planet]]a, ograničio njegovu širinu i odredio pukotine u njemu ([[Kirkwoodove zone|Kirkwoodove pukotine]]). Smatra se da su u tom području postojala veća tijela koja su prvih 10 milijuna godina bila iznutra vruća. Ta su tijela bila izložena mnogobrojnim udarima pa su razmrvljena. Sadašnji planetoidni pojas sadrži samo malen dio [[masa|mase]] prvotnoga (oko 0,1%), a ostatak je [[Sunčev vjetar|Sunčevim vjetrom]] potisnut u [[svemir]]. <ref> '''glavni planetoidni pojas''', [http://www.enciklopedija.hr//natuknica.aspx?ID=68574] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2014.</ref> Asteroidni pojas je područje s prosječnim udaljenostima od [[Sunce|Sunca]] između 1,7 i 4 [[astronomska jedinica|AJ]]. Većina asteroida u pojasu imaju [[ekscentricitet]]e od 0,1 do 0,2. Područje najveće gustoće putanja asteroida je između 2,2 i 3,3 AJ.
Red 142:
{{Glavni|Jupiter}}
 
'''Jupiter''' je [[planet]] s najvećim [[promjer]]om i najvećom [[masa|masom]] u [[Sunčev sustav|Sunčevu sustavu]], peti po udaljenosti od [[Sunce|Sunca]] (prosječna udaljenost mu je 778 milijuna [[kilometar]]a); jednom obiđe Sunce za 11,862 [[godina]]. [[Masa]] mu je 318,4 puta veća od Zemljine, a [[gustoća]] mu je samo oko 1/4 gustoće Zemlje. Velik dio [[volumen]]a tvori [[vodik]], koji zbog velike mase i [[gravitacija|gravitacije]] Jupiter nije izgubio od postanka Sunčeva sustava (4,6 milijarde godina), kao što se zbilo s drugim planetima. Prema [[astronomija|astronomskim]] ispitivanjima, podatcima te prema teorijskoj obradbi, Jupiter se sastoji od razmjerno malene [[silikati|silikatne]] jezgre, okružene dvama slojevima tekućega vodika; donji sloj, pod većim [[tlak]]om, ima metalna svojstva, to jest vodikovi su [[elektron]]i u slabo vezanom ili u slobodnom stanju; gornji je sloj tekući vodik u [[molekula|molekularnom]]rnom stanju (H<sub>2</sub>). Iznad površine nalazi se [[atmosfera]] debljine oko 1000 km (1/70 polumjera planeta). U atmosferi je utvrđena prisutnost vodika, [[metan]]a, [[helij]]a, [[amonijak]]a, amonijeva hidrosulfida i smrznute vode. Pretpostavlja se da postoje i drugi spojevi ([[vodikov sulfid]], različiti [[Organska kemija|organski spojevi]], kompleksni anorganski [[polimer]]i).
 
Jupiter se vrlo brzo vrti ([[Rotacija|rotira]]), što, uz njegov velik promjer, uzrokuje jake [[Centrifugalna i centripetalna sila|centrifugalne sile]], pa je izrazito spljošten prema [[Zemljopisni pol|polovima]]; [[ekvator]]ski mu je promjer 142 800 km, a polarni samo 134 000 km. [[Atmosfera]], koja se zbog njezine gustoće sa Zemlje jedino i vidi, raslojena je u pojase i zone. Rotacija mu je nejednolika: na ekvatoru jedan okret traje 9 h 50 min 30 s, a na 10° sjeverne ili južne širine 9 h 55 min 41 s. Jupiter ima oko 10 puta veće [[magnetsko polje]] od Zemlje. U njegovoj su atmosferi zamjetljive [[Meteorologija|meteorološke]] i magnetske pojave slične onima na Zemlji, ali mnogo veće raširenosti i trajanja (na primjer [[Oluja|oluje]] slične tropskim [[ciklona|ciklonima]]). Do sada je otkriveno 67 [[Jupiterovi prirodni sateliti|Jupiterovih satelita]], a četiri najveća otkrio je [[Galileo Galilei]] (do 1610.; [[galilejanski mjeseci]]). Dva najveća, [[Ganimed (mjesec)|Ganimed]] i [[Kalista (mjesec)|Kalista]], veći su od planeta [[Merkur]]a. Potom slijede [[Ija (mjesec)|Ija]] i [[Europa (mjesec)|Europa]], približno veličine [[Mjesec]]a.
 
Motrenja [[pomrčina|pomrčine]] Jupiterovih satelita služila su u [[pomorstvo|pomorstvu]] za određivanje [[Navigacija|položaja broda]], [[zemljopisna dužina|zemljopisne dužine]], u doba kada nije bilo pouzdanih [[Kronometar (sport)|kronometara]] ni [[Radio valovi|radiosignala]]. Na temelju neravnomjernosti u pojavama pomrčina satelita, s obzirom na njihovu udaljenost od Zemlje, izračunao je [[Ole Rømer]] prvi put [[brzina svjetlosti|brzinu svjetlosti]]. [[Jupiterovi prsteni]] sastoje se od čestica mikroskopske veličine. Prošireni Halo prsten udaljen je od središta planeta 1,40 do 1,72 Jupiterovog polumjera, najsjajniji Glavni prsten na udaljenosti je od 1,72 do 1,81 polumjera, a rijetki Paučinasti ([[Engleski jezik|engl]].: ''Gossamer Ring'') prsten udaljen je 1,81 do 3 polumjera. <ref> '''Jupiter''', [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=29529] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2014.</ref> Jupiter je četvrto najsjajnije [[nebesko tijelo]], nakon Sunca, [[Mjesec]]a i [[Venera (planet)|Venere]] ([[prividna magnituda]]). Jupiter ima 2,5 puta veću masu od ukupne mase ostalih sedam planeta u Sunčevom sustavu i 71% od svekolike planetske mase u Sunčevu sustavu.
 
=== Saturn ===
{{Glavni|Saturn}}
 
'''Saturn''' je šesti [[planet]] u [[Sunčev sustav|Sunčevu sustavu]]. Udaljen je 9,54 [[AJ]] odnosno 1 429 400 000 km od [[Sunce|Sunca]], [[promjer]]a 120 536 km (na [[ekvator]]u) i [[masa|masu]] 5,68 &times; 10<sup>26</sup> kg. Saturn je po [[volumen]]u i [[masa|masi]] drugi planet nakon [[Jupiter (planet)|JupiterJupitera]]a. Uz Jupiter, [[Uran (planet)|Uran]] i [[Neptun (planet)|Neptun]] pripada skupini [[plinoviti div|plinovitih divova]], planeta vanjskog dijela Sunčevog sustava. Saturn je planet najmanje [[gustoća|gustoće]] i s najvećim prstenom. Obiđe Sunce za 29,5 godina na srednjoj udaljenosti 1,426 · 10<sup>9</sup> [[km]]. Tijelo mu je znatno spljošteno ([[ekvator]]ski promjer 120 536 km, polarni promjer 108 728 km), tako da je najspljošteniji od planeta. Masa mu je 95 puta veća od Zemljine. Jedini je planet kojega je [[gustoća]] manja od gustoće vode (690 [[Kilogram po metru kubnom|kg/m<sup>3</sup>]]).
 
Saturn se sastoji pretežno od [[vodik]]a i [[helij]]a (jednak odnos kao kod Jupitera). Ispod plinovite [[atmosfera|atmosfere]] prostire se sloj [[molekula]]rnoga vodika s nešto zamrznute tvari (u kojoj ima tragova [[metan]]a, [[amonijak]]a i drugog), zatim sloj metalnoga vodika, te središte sa stjenovitom jezgrom. [[Temperatura]] je u središtu vrlo visoka (12 000 [[Kelvin|K]]), pa je to Saturnov izvor [[energija|energije]] usporediv s energijom koju prima [[Sunčeva svjetlost|Sunčevim zračenjem]]; temperature [[oblaci|oblačnoga]] sloja iznosi –130 [[celzij|°C]], dok bi temperatura samo zbog doprinosa Sunčeva zračenja bila –170 &nbsp;°C. U atmosferi se primjećuju svjetliji i tamniji oblaci usporedni s ekvatorom, manje istaknuti nego kod Jupitera, jer se, zbog niže temperature, stvaraju bliže središtu planeta. Među oblacima se opažaju vrtlozi, kao [[Velika bijela pjega]]. [[Infracrveno zračenje]] otkriva topliji polarni vrtlog, takozvanu vruću pjegu. Brzina [[vjetar|vjetra]] iznosi do 500 m/s. U [[ekvator]]skom području planet se vrti s [[period]]om od 10 [[sat|h]] 14 [[minuta|min]], a središte se, prema podatcima prikupljenima uz pomoć [[Radio astronomija|radio valova]], vrti s periodom od 10 h 39 min 22 s. Saturn ima prostrano [[magnetsko polje]], kojega je [[magnetski moment]] 600 puta veći od Zemljina, a [[magnetska indukcija]] na površini iznosi oko 50 [[Tesla|μT]]. Za razliku od Jupitera, os vrtnje mu je primjetno nagnuta. Oko Saturna zabilježeno je 62 [[prirodni satelit|prirodna satelita]], od kojih je 7 zaokruženo djelovanjem vlastite [[gravitacija|gravitacije]] (u stvarnosti ima ih više od 150).
 
Najpoznatije obilježje Saturna su [[planetarni prsteni]] koji ga okružuju u 7 pojaseva, označenih slovima A do G. Oko Saturna kruži i mnoštvo [[prirodni satelit|prirodnih satelita]], kojih je do sada otkriveno 62. Osim satelita, u ravnini Saturnova ekvatora kruži golem broj satelitskih čestica, koje čine koncentrične prstene. Saturnov je prsten prvi vidio [[Christiaan Huygens]] 1655. Glavni se dio prstena, promjera 275 000 km, dijeli na prsten A (vanjski) i prsten B (srednji), između kojih je [[Giovanni Domenico Cassini|Cassinijeva pukotina]], te prsten C (unutarnji). Prsten D nalazi se najbliže planetu, dok se dalje od glavnoga dijela nalazi tanak prsten F (sastavljen od vrpca), širi prsten G i najširi E, usred kojega se giba prirodni [[Enkelad (mjesec)|satelit Enkelad]]. Debljina je glavnoga dijela prstena 1 km. Čine ga uglavnom [[led]]ene i manje često stjenovite čestice, obujam kojih se kreće od praha pa do tijela [[metar]]skoga promjera. Na oblik i dijeljenje prstena utječu sateliti svojom gravitacijom.
Red 175:
Sastav Neptuna sličan je [[Uran]]ovom sa zajedničkom osobinom da se razlikuju od plinovitih divova [[Jupiter]]a i [[Saturn]]a. Neptunova [[atmosfera]], iako slična plinovitim divovima, uz [[vodik]] i [[helij]] sadrži veće količine "ledova" poput [[voda|vode]], [[amonijak]]a i [[metan]]a. Da bi naglasili njihova glavna svojstva, astronomi Neptun i Uran ponekad nazivaju "ledenim divovima."<ref name=en13>Lunine, Jonathan I. (1993.). ''"The Atmospheres of Uranus and Neptune"''. Lunar and Planetary Observatory, University of Arizona</ref> Unutrašnjost planeta uglavnom je sastavljena od [[stijena]] i [[led]]a.<ref name="en14">{{cite journal | author=Podolak, M.; Weizman, A.; Marley, M.| title= Comparative models of Uranus and Neptune| journal= [[Planetary and Space Science]]| year= 1995.| volume=43 | pages= 1517–1522 | url= | doi=10.1016/0032-0633(95)00061-5}}</ref> Plava pojava planeta rezultat je metana u atmosferi.<ref name=en15>{{cite web|url=http://solarsystem.nasa.gov/planets/profile.cfm?Object=Neptune&Display=OverviewLong|title="Neptune"|language=engleski}} solarsystem.nasa.gov (14. svibnja 2011.)</ref>
 
Suprotno od relativno nezanimljive atmosfere Urana, Neptunova atmosfera je prepoznatljiva po svojim aktivnim i vidiljivim vremenskim obrascima. Tako je na primjer tijekom preleta [[Voyager 2|Voyagera 2]] 1989. na [[južna polutka|južnoj polutki]] primijećena [[Velika tamna pjega]] usporediva s Velikom crvenom mrljom na Jupiteru. Ovakve vremenske pojave pokreću najsnažniji [[vjetar|vjetrovi]] u cijelom [[Sunčev sustav|Sunčevom sustavu]] sa zabilježenim brzinama od čak 2 100 [[Kilometar na sat|km/h]].<ref name=en16>{{cite journal | author=Suomi, V. E.; Limaye, S. S.; Johnson, D. R.| title= High Winds of Neptune: A possible mechanism| journal= [[Science]]| year= 1991.| volume=251 | pages= 929–932 | url=http://adsabs.harvard.edu/abs/1991Sci...251..929S | doi=10.1126/science.251.4996.929}}</ref> Zbog velike udaljenosti od Sunca, Neptunova vanjska atmosfera jedno je od najhladnijih mjesta u Sunčevu sustavu s temperaturama na vrhovima oblaka oko −218 &nbsp;°C (55 K). Temperature u središtu planeta iznose oko 5 000 [[celzij|°C]].<ref name="en17">{{cite journal | author=Hubbard, W. B| title=Neptune's Deep Chemistry| journal= Science| year= 1997.| volume=275 | pages= 1279–1280 | url=http://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/9064785 | doi=10.1126/science.275.5304.1279}}</ref><ref name=en18>{{cite web|url=https://www.gsi.de/informationen/wti/library/plasma2006/PAPERS/TT-11.pdf|title="Interior models of Jupiter, Saturn and Neptune"|language=engleski}} gsi.de (14. svibnja 2011.)</ref> Neptun ima slabe i fragmentirane planetarne prstenove koji su možda otkriveni tijekom 1960-ih, no sa sigurnošću su potvrđeni tek 1989. s Voyagerom 2.<ref name=en19>{{cite web|url=http://www.nytimes.com/1982/06/10/us/data-shows-2-rings-circling-neptune.html|title="Data shows 2 rings circling Neptune"|language=engleski}} nytimes.com (14. svibnja 2011.)</ref>
[[datotekaDatoteka:Outersolarsystem objectpositions labels comp.png|300px|mini|desno|Poznati objekti [[Kuiperov pojas|Kuiperovog pojasa]] izvedeni iz podataka ''Minor Planet Centera''. Tijela u glavnom pojasu obojani su zeleno dok su raspršeni objekti narančasti. Četiri vanjska [[planet]]a su plava. Nekoliko poznatih [[Neptunovi trojanci|Neptunovih trojanskih asteroida]] su žuti dok su Jupiterovi ružičasti.]]
 
[[datotekaDatoteka:Oort cloud Sedna orbit.svg|mini|desno|300px|[[Jan Hendrik Oort]] je postavio hipotezu prema kojoj se većina [[komet]]a giba u kometskom oblaku ([[Oortov oblak]]), koji je na udaljenosti reda veličine jedne [[svjetlosna godina|svjetlosne godine]].]]
[[Ekvator]] mu je otklonjen od ravnine staze za 28,3°. Zbog brze je vrtnje splošten. U plavičastoj atmosferi, na temperaturi od –220 &nbsp;°C, pušu vrlo brzi vjetrovi (oko 2000 km/h, brže nego na ikojem planetu) i lebde [[oblaci]] metana s mnogo vrtloga, od kojih je najveći Velika tamna pjega, obrubljena bijelim cirusima. S približavanjem Suncu (na [[elipsa|eliptičnoj]] stazi) oblaci se jače razvijaju, vjerojatno zbog toplije i dinamičnije atmosfere. Neptun ima unutrašnji izvor topline koji temperaturi njegove površine pridonosi više no [[Sunčeva svjetlost|Sunčevo zračenje]]. [[Magnetsko polje]] mu je slabije od polja drugih divovskih planeta, a os polja jako je nagnuta prema osi vrtnje – za 47°, pri čem je udaljena 0,5 polumjera od planetnoga središta. Neptun ima [[ionosfera|ionosferu]] i [[Van Allenovi pojasi zračenja|radijacijske pojaseve]], a u središtu ima stjenovitu jezgru Zemljine veličine te plašt bogat vodom, metanom i amonijakom. Ima i 5 odvojenih tamnih prstenčića nepoznata sastava. Najveći mu je [[Triton (mjesec)|satelit Triton]] s promjerom 2 706 km (otkrio ga je William Lassell 1846.); njegova je staza jako nagnuta prema planetnom ekvatoru i satelit se giba [[Retrogradno gibanje|retrogradno]]. <ref> '''Neptun''', [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=43437] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2014.</ref>
 
== Transneptunska tijela ==
Red 200:
 
== Zanimljivosti ==
* [[Zagreb]] ima velik model Sunčeva sustava kojem je središte "Prizemljeno sunce" u Bogovićevoj ulici. Vidi [[Zagrebački Sunčev sustav]].
* [[Saturn]] bi zbog svoje vrlo malene gustoće mogao plutati po [[voda|vodi]].
 
== Izvori ==
{{izvori|2}}
 
== Vanjske veze ==
* [http://www.michaelschultz.de/index_en.html Solar System] A interaktiv planets animation (145 zoom steps and time effects)
* [http://www.solarviews.com Solarviews]
 
{{Footer Sunčevsustav}}
 
[[Kategorija:Sunčev sistem| ]]
Izvor: https://sh.wikipedia.org/wiki/Sunčev_sistem